Zatvor nas sve asocira na tamno, mračno i strašno mjesto na kojem se svašta loše može desiti. Naime, možda gore od svega je kada neko nevin i čist završi iza rešetaka, a danas Vam donosimo takvu priču.
Guinnessova knjiga svjetskih rekorda dokumentira da su mnogi nevjerojatni rekordi bili slučajni, ti su rekordi stvoreni bez namjere rušenja ikakvih rekorda. Jedan od najuznemirujućih i najneobičnijih primjera u novijoj povijesti je mladić Andreas Mihavec koji je 1979. godine, u dobi od 18 godina, svjedočio nečemu što nitko ne bi želio doživjeti. Njegovo ime upisano je u povijest kao čovjeka koji je izdržao 9 dana dugog preživljavanja bez hrane i vode u ćeliji. To je uspjelo preživjeti nevjerojatnih 19 dana. Počelo je s malim, naizgled beznačajnim komadom.
Andreas se sa suputnikom našao u vozilu koje je imalo manji prekršaj u prometu. Unatoč tome što nije mogao ništa učiniti, bio je zatvoren s drugim osobama. Ono što je trebalo biti jednostavno iskustvo postalo je užas. Policajci su ga u zatvoru jednostavno zaboravili. Tri osobe koje su preuzele njegov slučaj – Markus Weber, Heinz Ceheter i Ervin Schneider – svi su vjerovali da je mladića pustila druga osoba. Kada je Andreasova majka počela ispitivati gdje joj je sin, njezina pitanja nisu ozbiljno razmatrana.
Ljudi su pretpostavili da je već u svojoj osobnoj rezidenciji. Ćelija u kojoj je bio nalazila se u podnožju podruma policijske postaje. To je značilo da njegovi krici nisu mogli doprijeti do ulice, unatoč tome što su bili pojačani. Nekoliko dana je plakao i pokušavao dobiti pomoć, ali su njegovi pokušaji bili bezuspješni na zidovima. Tek nakon što je miris tog područja postao gori nego inače, jedan od policajaca odlučio je istražiti. Tamo je susreo osiromašenog i jedva živog Mihejeva koji je bio mrtav.
Andreas je zatvoren 1. travnja, a više nije viđen do 18. travnja iste godine. Konzumirao je i pio oko 19 dana. Znanstvena literatura je uvjerljiva u tvrdnji da osoba može preživjeti do tri tjedna bez hrane, ali samo nekoliko dana bez vode. Kako je ovaj mladić to uspio? Odgovor je istovremeno zastrašujući i intrigantan. Uspio je preživjeti zahvaljujući kondenziranoj vodi koja se nakupila na stijenkama ćelija. Skupljao je kapljice koje su proizašle iz hladnoće i vlage i ugrađivao ih u svoj sustav.
To je bilo dovoljno da njegovo ozlijeđeno tijelo preživi. To je postigao zahvaljujući kondenzaciji vode na zidovima. Za to vrijeme smanjio je težinu za oko 24 kilograma. Tijelo mu je bilo postavljeno u stanju potpunog neuspjeha. Nakon spašavanja uslijedio je dugi period oporavka. Ozdravio je, a liječnici su izrazili nevjerojatno iznenađenje. Bila je to misija koja je za medicinsku struku bila gotovo nemoguća.
Zbog toga je njegovo ime upisano u Guinnessovu knjigu rekorda, ali to nije bio uspjeh, već zastrašujući primjer ljudske izdržljivosti. Pripovijest nije tu završila. Protiv trojice službenika koji su sudjelovali u zločinu sud je pokrenuo kazneni postupak. Sva trojica su optužbe demantirali istom izjavom: mislili su da je netko drugi promašio loptu. Sud nije mogao utvrditi pojedinačnu odgovornost svakoga, zbog čega su svi kažnjeni. Plaća im je bila oko 2000 eura, što se činilo gotovo beznačajno u odnosu na bol koju je Andreas doživio. Trojica policajaca su kažnjena. Njihov neobraćanje pažnje i dalje je mrlja na njihovim karijerama i poruka upozorenja za sustav.
Javnost je ovaj slučaj ocijenila kao primjer krajnje zaboravnosti i neodgovornosti. Kasnije je Andreas opisao čemu je svjedočio u ćeliji. Rekao je da je svakim danom promatrao svoje tijelo kako se smanjuje i smanjuje. Umor je bio nesnosan, ali ipak je uspio imati pozitivan stav. Pomisao na svoju obitelj i želja da ih ponovno vidi ispunila ga je voljom da nastavi još koji dan. Njegova želja za životom bila je vitalna poput kapi vode koje su ga podržavale. Njegova je priča dokumentirana u medicinskoj literaturi kao najekstremniji primjer ograničenja današnjice tijela. Pokazuje da je čovječanstvo još uvijek sposobno preživjeti u najočajnijim situacijama koje zahtijevaju minimum zaliha. Ipak, gorak kraj se ipak nazire – bio bi izbjegnut da su pojedinci koji su ga priveli pozvani na veću odgovornost. Njegov se račun povezivao s medicinskim istraživanjem. Smatra se najekstremnijim primjerom strpljenja. To je također priča koja pokazuje posljedice ljudskog lošeg ponašanja. Andreas Mihavec odbio je zahtjev da postane diskografska zvijezda ili simbol. Međutim, njegova se ostavština još uvijek pamti kao posveta ljudskoj moći, izdržljivosti i užasu koji može dovesti do zaborava. Njegova patnja i dalje je bila upozorenje na vrijednost života, kao i na obvezu očuvanja drugih.
