Ljubav prepoznaju dvije dsrodne duše i tu je izgled najmanje bitan ali mnogi to ne shvataju. U našoj današnjoj priči jedna djevojka koja nije mogla da hoda je našla čovjeka svog života.
Do prije nekoliko godina, očekivala sam da ću hodati hodnikom u bijeloj haljini, bez ikoga tko bi me promatrao osim mog vlastitog odraza. Morala sam uzeti u obzir i druge stvari, nesreća mi je oduzela sposobnost hodanja. Međutim, i dalje nisam odustala od ljubavi. Na dan mog vjenčanja, dvorana je bila prepuna, glazba je tiho svirala, a ja sam sjedila u invalidskim kolicima na čelu prolaza. Promatrala sam poglede, bol, nelagodu i nedostatak reakcije. Najveća bol bila je spoznaja da neću moći sama doći do oltara. Promatrala sam mladoženju, nadajući se da će mi pomoći ili poboljšati “prikladnost” ceremonije.
U tom trenutku je ustao, ali umjesto toga, otišao je od mene. Umjesto toga, izvršio je zadatak koji je doveo do tišine cijele dvorane. Ono što je tamo učinio nije samo promijenilo vjenčanje, već je promijenilo perspektivu svake druge osobe u prostoriji u vezi s ljubavlju. Kad je ustao, cijela dvorana je utihnula. Sve što sam čula bio je zvuk vlastitog disanja i slab zvuk mojih invalidskih kolica.
Očekivala sam da će me posjetiti i pokušati me ohrabriti, možda reći nešto motivirajuće. Umjesto toga, zaobišao me je i nastavio prema oltaru. Nakon toga, pozdravio je sve i zamolio ih da sjednu. Glas mu je bio spokojan, ali snažan, kao da je predvidio što će učiniti. Pozdravio me osmijehom koji mi je podigao raspoloženje, što nisam osjetila godinama. U tom trenutku shvatila sam da to nije bio namjeravani postupak drugih. Sišao je do mene, na hladni pod crkve.
- U tom trenutku čula sam mladu ženu u dvorani kako jednostavno viče. Mladoženja je objasnio da ako ne mogu otići do oltara, ovaj će me slijediti. Te su me riječi rasplakale. Zamolio je svećenika da siđe s oltara i sudjeluje u slavlju koje sam namjeravala voditi. Svećenik je spremno pristao, a prisutni su se spontano okupili oko nas u krug. Crkva je postala svetište kojem su nedostajali propisi, ali je bilo posvećeno ljubavi. Kao što se i očekivalo, nisam osjećala nikakvo žaljenje zbog svoje nemogućnosti hodanja.
Nisam osjećala nikakvo žaljenje. Po prvi put sam živo doživjela sve to, uključujući potpuno prihvaćanje sebe i ljubavi koju sam primila. Ruka mog supružnika bila je vezana mojom, a naša vjenčana ceremonija bila je posvećena njemu. Osvrnula sam se oko sebe i promatrala lica ispunjena emocijama, radošću i skepticizmom. Pojedinci koji su me prethodno pratili primijetili su nešto što će nositi sa sobom cijeli život. Nitko nije šapatom izrazio zabrinutost ili suosjećanje. Samo romantika. Kad je rekao “Da”, pojačao je glasnoću svoje izjave.
Kao da se nadao usaditi povjerenje svima uskraćujući im pitanja, brige ili uvjete. Taj trenutak riješio je sve moje brige o budućnosti. Na kraju ceremonije uslijedila je kratka tišina umjesto slavlja. Svi su ustali. Pljesak je bio oduševljen, produžen i predan. Ljudi su plakali bez osjećaja srama. Kasnije mi je prišla jedna žena i opisala mi cijeli svoj život u vezi s ljubavlju kao činom balansiranja. Tog dana je shvatila da je ljubav izbor. Objasnila mi je da njezine glasnice nisu mogle izdržati pritisak.
Nisam znao što da izrazim, pa sam je jednostavno zagrlio. Proslava nije bila onakva kakvu su očekivali. Međutim, bila je tu mlada žena, glazba i opuštanje. Moja supruga me vrtjela u svojim invalidskim kolicima kao da plešemo, a tijekom tog procesa smijao sam se kao dijete. Prvo smo plesali. Tijekom večeri razgovarao je sa mnom kako namjerava ukloniti svaku zbunjenost koju sam imao. Izjavio je da ne želi da se osjećam kao teret ili teret. Njegova revnost tog dana nije bila izvanredna; bila je tipična. Ljudi su danima pričali o detaljima vjenčanja. Izjavili su da nikada nisu svjedočili nečemu sličnom.
I shvatio sam da ovo nije bila prezentacija, već stvarna istina koja je izrečena u javnosti. Ljubav koja ne zahtijeva da se mijenjate. Te večeri, dok smo bili sami, razmišljao sam o svojim invalidskim kolicima i shvatio da to nema nikakve veze sa mnom. Ona mi pomažu na mom putu, ali me ne definiraju. Moj osobni identitet je žena koja cijeni sebe bez potrebe da dokazuje svoju vrijednost.
Ako me netko pita što je danas prava ljubav, ne namjeravam koristiti riječi. Govorim o čovjeku koji se posvetio tom pothvatu, ne iz simpatije, već iz poštovanja. Koji je svima pokazao da ljubav nije utemeljena na postupcima bilo koga, već je izvedena iz njih.
