Ponekad se nađemo u neobičnoj situaciji koju nikako ne bismo očekivali a potpuno nepoznate osobe nam otkriju neke stvari koje imaju veze sa nama i našim životom.
Ležao je na hladnom betonu, prekriven starim kaputom koji više nije imao nikakav utjecaj ni na koga, ne uključujući i njega. Njegov pogled bio je spokojan, ali odlučan, kao da mu je ova minuta bila važnija od bilo kakve financijske dobiti. Pozdravio sam ga, pretpostavljajući da će tražiti hranu ili sitniš, uobičajeno ponašanje ljudi u ovoj situaciji. Međutim, kimnuo je glavom i rekao da mu ništa od toga ne treba. Izjavio je da me samo želi gledati u oči i podijeliti sa mnom svoje misli, koje, kako je rekao, “nitko drugi” ne bi smio reći.
Smjestio sam se pokraj njega, pomalo zbunjen i uplašen. Ruke su mu bile nepomične, nije bio siguran jesu li uzrokovane hladnoćom ili strahom. Duboko je udahnuo, kao da je cijeli njegov život sažet u tih nekoliko sekundi. Nakon toga mi je objasnio nešto što je promijenilo moju perspektivu svijeta oko mene. Sjeo sam pokraj njega i osjetio kako mi hladni beton prolazi kroz kaput, ali to kao da nije imalo utjecaja na njega. Gledao je ravno naprijed, kao da je svjedočio previše toga da bi me išta šokiralo.
Nisam bio svjestan što očekivati, ali znao sam da ovo nije samo razgovor. Osjećao sam se kao da nosi težak teret na svom duhu. Nakon nekoliko trenutaka tišine, obratio mi se i rekao da se čini da ljudi ne mare za njega dok svakodnevno prolazi. Izjavio je da mu je to štetnije od hladnoće ili gladi. Bio sam šokiran načinom na koji je govorio i činio se potpuno nesvjestan svijeta oko sebe, kao da je bio potpuno drugačiji prije nego što je konačno pronašao svoj put na ulicama. Njegovim riječima nedostajala je gorčina, već su bile jednostavno točne.
- Objasnio mi je da me je prije toga nekoliko puta promatrao kako prolazim. Komentirao je na mom licu što nije često primjećivao – da sam promatrao ljude bez njih. Nisam znao kako odgovoriti, jer nisam mislio da bi itko prepoznao ovakvu stvar. Međutim, način na koji je to rekao naveo me je da stanem. Zatim je pogledao svoje ruke, koje su bile grube, ispucale i činilo se da su svjedočile svakom teškom danu. Izjavio je da nije tražio priliku da govori u vezi sa svojom pritužbom. Izjavio je da nema drugih žrtava kojima bi mogao nauditi ako otkrije istinu, pa to i čini.
To me je na trenutak potpuno zastrašilo. Duboko je udahnuo i rekao da je prije vodio mali posao, da ima obitelj i kuću. Izjavio je da je sve izgubio zbog male pogreške koja je započela kao mali problem, ali se pretvorila u lavinu. Izjavio je da ne želi da itko osjeća suosjećanje prema njemu jer bi to negativno utjecalo na njega više od same istine. Jednostavno je želio da netko zna. Nakon toga, rekao je nešto što me najviše pogodilo. Izjavio je da najveća kazna nije biti beskućnik, već nemati glas. Izjavio je da nitko ne sluša čovjeka koji je oboren, pa ljudi vjeruju da su jedini ljudi koje vrijedi čuti oni koji stoje. U tom trenutku shvatio sam da mu nisam pružio ni trenutak suosjećanja – umjesto toga sam mu pružio poštovanje.
Pogledao me još jednom i rekao da je najveća teškoća s kojom se suočava ta što njegova vlastita djeca vjeruju da je preminuo. Rekao je da ih je napustio ne zato što je to htio, već zato što im nije htio biti teret. Kad je izgovorio te riječi, čuo se njegov prvi zvuk. Osjetio sam osjećaj nečega što me interiorizira. Objasnio mi je da ih je godinama pokušavao kontaktirati, ali nije imao snage pojaviti se pred njima bez ičega u ruci. Izjavio je da ga se neće pamtiti kao čovjeka koji je odustao. Nadao se da će se sjetiti tko je on prije nego što sve krene po zlu.
Nisam čuo ništa što je bilo toliko bolno da bih mogao držati jezik za zubima. Pitao sam ga zašto razgovara sa mnom, čovjekom kojeg je i on prvi put vidio. Pravio se da trese ramenima kao da vjeruje da je njegov život sastavljen od slučajnosti. Izjavio je da je moguće da stranci čuju jasnije nego što mi najviše cijenimo. Ta rečenica mi je ostala u sjećanju. Obavijestio me je da ne traži nikakvu pomoć, novac ili hranu. Izjavio je da jednostavno želi nekoga obavijestiti o čovjeku koji je svojoj djeci posvetio više ljubavi od bilo kojeg drugog muškarca, ali mu je nedostajalo znanja potrebnog da im bude otac kada ga je život negativno utjecao.
Govorio je mirno, ali svaka riječ imala je težinu koju je bilo teško opisati. Dao sam mu bocu vode koju sam imao sa sobom, a on je pristojno prihvatio bocu, kao da sam mu dao nešto važnije. Rekao je da je to ljudskije nego što bi to učinio za cijeli dan. Nisam znao što da izrazim, pa sam samo potpisao još nekoliko primjeraka. Ponekad riječi ne uspijevaju opisati emocije. Nakon toga, prestao je govoriti, činilo se kao da će otići, iako nije ustao. Bilo je očito da ovaj razgovor ima značaj za njega. Nešto što nije bilo fizičko, ali ipak se činilo kao da je navelo čovjeka da povjeruje da više nije nevidljiv.
I shvatio sam da je prvi put nakon dugo vremena pokazao ljudsko ponašanje. Dok sam se spremao za odlazak, promatrao me je i rekao: „Hvala vam što ste mi na trenutak dali moj stari glas.“ Ove su mi riječi izrazile nešto što sam izravno osjetio. Bile su jednostavne, ali su sa sobom nosile sve životne nagrade. Nikada ih neću zaboraviti. Dok sam hodao ulicom, još sam jednom pogledao unatrag.
Ostao je potpuno miran, ali više nije izgledao kao da nema vrijednosti. Izgledao je kao čovjek koji je konačno progovorio o teretu koji je godinama nosio sam. I shvatio sam da ponekad morate stati i poslušati, to će također pomoći ublažiti patnju nekog drugog. Tog dana sam naučio da kratak razgovor može imati najveći utjecaj na nečiji život. Povremeno i na vaš vlastiti.
