U današnjem članku donosi se priča koja je obišla cijeli svijet i koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. To je priča o ljubavi, razočaranju, ali i o snazi jedne žene koja je naučila da iz najveće boli može izniknuti najveća hrabrost.
- Ova priča pokazuje kako život često piše scenarije koje ni najbolji pisci ne bi mogli zamisliti. Kada pomisliš da ti je sve jasno i da znaš šta te čeka, sudbina te iznenadi – ponekad te zaboli, a ponekad ti podari čudo koje ti promijeni svijet.
Sofija je godinama čekala da postane majka. Njeno srce bilo je ispunjeno nadom svaki put kada je pomislila na to kako će jednog dana držati svoje dijete u naručju. Kada je konačno saznala da je trudna, radost joj je preplavila dušu. Ipak, umjesto da s mužem Nikolom dijeli sreću, suočila se s njegovim hladnim zahtjevom: on je želio samo sina. Za njega kći nije bila opcija, što je Sofiju duboko ranilo. Nadala se da će se njegovo srce promijeniti, da će prihvatiti dijete bez obzira na pol, ali prilikom trećeg ultrazvuka, kada je doktor rekao da nosi djevojčicu, Nikola je bez riječi izašao iz ordinacije. Otišao je poput stranca.
Kad se vratila kući, Sofiju je dočekao prizor koji nikada neće zaboraviti. Ispred vrata stajao je kovčeg s njenim stvarima, a na njemu poruka: „Ako se rodi djevojčica, sama ćeš je odgajati.“ Njene noge su klecnule, srce joj se steglo, a suze su same potekle. Sjela je na klupu ispred zgrade, ne znajući kuda da krene. Tada je prišla komšinica, teta Daša, žena dobrog srca koja je odmah prepoznala očaj na Sofijinom licu. Bez pitanja, pozvala je hitnu pomoć i Sofija je ponovo završila u porodilištu.
- Ono što se desilo tog dana mnogi bi nazvali pravim čudom. Sofija nije rodila samo jedno dijete, već blizance – djevojčicu i dječaka. Dvostruka radost, dvostrena snaga, kao da je sama sudbina odlučila da je nagradi za sve patnje. Kada je došao dan da napusti bolnicu, Sofiju su dočekali njeni roditelji, a s njima, na Sofijino iznenađenje, stajao je i Nikola. U ruci mu je bio raskošan buket ruža, na licu osmijeh. Poljubio ju je i s ushićenjem uzeo sina u naručje, ali kad je pogledao kćerku – okrenuo je glavu. Kao da je nije ni primijetio.
U tom trenutku, nešto se slomilo u Sofiji. Bacila je buket na pod, uzela sina iz njegovih ruku i privila oboje djece na svoje grudi. Bez riječi je sjela u auto svojih roditelja. Na odlasku je kroz suze, koje su bile mješavina gnjeva i ponosa, viknula: „Zaboravi nas! Zauvijek!“ Taj krik nije bio samo riječi, već oslobođenje. Nikola je ostao nijem, slomljen i iznenađen. Nije očekivao da će Sofija pokazati toliku hrabrost. Mislio je da može povrijediti bez posljedica, ali ona je shvatila da mora spasiti sebe i svoju djecu.
Nakon toga Sofija je podnijela zahtjev za razvod i zatvorila vrata prošlosti. Potpuno se posvetila djeci, trudeći se da im pruži ljubav i sigurnost. Nije tražila osvetu, niti je patila, već je polako gradila mir za sebe i svoju porodicu. Kasnije je upoznala dobrog čovjeka, ali nije žurila u novu vezu. Znala je da njena snaga dolazi iznutra, a ljubav roditelja nije uslovljena ničim osim samom ljubavlju.
Nikola je, s druge strane, potražio pomoć kod sveštenika. U potrazi za odgovorima, čuo je riječi koje su mu otvorile oči: „Bog daje ono što je najbolje. Ponekad jedno žensko dijete vrijedi više nego deset sinova. Nije bitno da li je dijete muško ili žensko – bitno je da mu je srce čisto i da donosi dobro ovom svijetu. Ako to ne vidiš, onda nisi ni otac ni čovjek.“ Te riječi su ga pogodile pravo u srce. Tada je shvatio šta je izgubio, ali već je bilo prekasno.
Ova priča nosi snažnu poruku: ne biraš djecu, djeca biraju tebe. Kada te izaberu da kroz tebe dođu na ovaj svijet, tvoja je dužnost da ih voliš i štitiš bez obzira na pol. Jer prava ljubav roditelja ne poznaje uslovljavanje. Ili postoji, ili je nema. U svijetu punom predrasuda, Sofijina priča nas podsjeća da se djeca ne rađaju kako bi ispunila naše želje, već da bi nam otvorila oči i naučila nas pravom smislu ljubavi
