U današnjem članku donosim priču o jednoj djevojčici koja je u vihoru rata izgubila gotovo sve, ali je zahvaljujući neočekivanoj ljudskoj gesti povratila jedan dragocjen dio svoga djetinjstva.
- Nikolina Šašić, rođena u Gračacu u Lici, imala je samo deset godina kada je tokom akcije „Oluja“ njen dotadašnji svijet nestao preko noći. Tog avgustovskog dana, kako sama kaže, „djetinjstvo joj je stalo“, a ona je morala odrasti prije vremena.
Njen dom, sigurnost i sve što je činilo svakodnevicu nestali su bez ikakvog upozorenja. Porodica je bila prisiljena napustiti kuću noseći samo ono što je moglo stati u nekoliko torbi. Sjeća se kako je njena majka u žurbi umotala televizor u čaršav, dok se ona oprostila od svojih barbika, misleći da će se uskoro vratiti. Međutim, povratka nije bilo.
Put u izbjeglištvo bio je dug, težak i ispunjen strahom. Kolone ljudi kretale su se sporo, a među njima su se čuli jecaji i povici očaja. Nikolina posebno pamti trenutak kada je jedna žena saznala da joj je sin poginuo. Taj vrisak, kaže, ponijet će sa sobom dok je živa. Putovala je s majkom, bakom i sestrom u kabini kamiona kojim je upravljao njen djed. Noći su provodili na parkingu punom izbjeglica, a ona se trudila da ostane mirna i da ne opterećuje odrasle, iako je jasno osjećala težinu njihovih razgovora i bola.
Prvo utočište pronašli su kod strica u Šapcu, a kasnije su iznajmili mali stan i pokušali započeti novi život u zemlji koja im je bila strana, dok su rane iz prošlosti i dalje bile svježe. Njen otac, koji je bio mobiliziran, pojavio se nakon nekog vremena, iscrpljen i izgubljen. Nikolina danas priznaje da ni dan-danas ne može pojmiti kroz šta su njeni roditelji prolazili. Oni o tome nisu govorili mnogo – bol su nosili u tišini.
- Godinama ju je pratio isti san – vraćala se kući s roditeljima i sestrom, sve je bilo kao nekad, osim jedne sobe koja je bila zaključana. Taj san za nju simbolizira sve ono što je ostalo iza zaključanih vrata prošlosti: izgubljeno djetinjstvo, nedodirljiva sjećanja i bol koji se nikada potpuno ne gubi.
Međutim, usred tog mraka postojala je i jedna svijetla tačka – radosnica iz njenog djetinjstva. Bila je to knjižica koju je dobila od tetke kada je bila beba, a majka ju je uredno popunjavala do njene pete godine. Nakon toga je Nikolina sama nastavila da piše – bilježila je pjesmice, crtala i zapisivala svoje male doživljaje.
- Kada su hrvatski vojnici ušli u njihovu kuću i koristili je kao bazu za radio-vezu, jedan mladi vojnik iz Rijeke, po imenu Predrag Nakić, pronašao je tu radosnicu. Umjesto da je baci, ponio ju je sa sobom, fasciniran dječijim zapisima. U sebi je odlučio da će jednog dana pronaći djevojčicu kojoj pripada i vratiti joj taj dragocjeni predmet.
Potraga je trajala čak 15 godina. Putem niza slučajnih poznanstava, Nakić je preko prijateljice Nikolinine majke uspio stupiti u kontakt s njom. Poruka koju je dobila bila je nevjerovatna: „Žena iz Rijeke ima nešto što pripada tvojoj kćerki…“ Kada je radosnica konačno stigla u njene ruke, bila je požutjela i stara, ali i dalje živa – jedini fizički trag njenog predratnog života.
Taj trenutak za nju je bio poput čuda. Čovjek koji je došao u njenu kuću u vrijeme kada su gubili sve, ostavio joj je jedinu uspomenu koja ju danas veže za djetinjstvo. To iskustvo joj je pokazalo da i u najgorim vremenima postoje ljudi koji biraju dobrotu.
Danas Nikolina živi u Madridu, gdje radi kao prevodilac španskog jezika i instruktorka flamenka. Svoje iskustvo rata prenosi i kroz ples, a jedna od njenih koreografija posvećena je upravo „Oluji“. U flamenku, kaže, posebno u formi Solea, često se govori o samoći i pretrpljenoj patnji – osjećajima koje ona dobro poznaje.
Uprkos svemu, Nikolina ne gaji mržnju. Roditelji su je naučili da ljude gleda srcem i da ne sudi cijelom narodu zbog postupaka pojedinaca. „Svuda ima dobrih ljudi, a moja radosnica mi je to dokazala“, kaže. Ona vjeruje da o ovim događajima ne treba ćutati – ne zbog poticanja mržnje, nego kako bi buduće generacije razumjele istinu i spriječile ponavljanje prošlih tragedija.Njena priča ostaje svjedočanstvo o gubitku, preživljavanju i ljudskosti koja se može pojaviti i tamo gdje je najmanje očekujemo.
