Slavna Milena Dravić u velikom intervjuu za Nedeljnik govori o svom životu, karijeri i pogledu na svijet oko nas. S Brankom Rosićem razgovarala je dok se njezin suprug Dragan Nikolić borio s bolešću jesenas prije nego što je otišao.
Odmalena sam u svijetu umjetnosti i prirodno je da ću jednog dana napustiti umjetnost. Ponekad su druge stvari u životu važnije. Čak iu tom posljednjem razdoblju, Draganovo zdravlje i osobni život bili su mi važniji od svega. No, s druge strane, u mojoj su situaciji tisuće ljudi, pa moraju raditi svoj posao. Muškarci moraju imati dostojanstvo i najvjerojatnije će se žaliti kada je teško.Bila je prva glumica koja se pojavila na naslovnici The New York Timesa.
- Film “WR – Misterij organizma” Dušana Makavejeva iz 1971. godine doživio je ogroman uspjeh u svijetu, a posebno u SAD-u. Film je dobio ogromnu potporu u Sjedinjenim Državama, uz izvrsne kritike, a ljudi su čak držali transparente u znak podrške. Zbog toga su reagirali mediji, pa tako i New York Times koji je objavio moju fotografiju. Tekst i fotografije objavljeni su iu drugim svjetskim novinama. Uzmimo za primjer londonski The Times. U Londonu se film u kinu Oxford Street prikazivao dvadeset godina, a svaki put kad dođem u UK odem vidjeti prikazuje li se još uvijek. Star sam, ali filmovi stižu.
Sjećam se kad je slavni Rudolf Nurejev klizio ispred nas na London Film Festivalu. Došao nam je čestitati na izlasku filma. Poskliznuo se i brzo ustao da nam čestita. Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam vidio Nurejeva.Tada je film dospio na naslovnicu The New York Timesa i The Timesa, a danas, ako ne računamo uspjehe sportaša, ne osjećamo se ugodno ni zbog čega osim loših vijesti koje su krenule s mojim iskustvom kamate. Jugoslavenski ratovi u New Yorku. Bio sam na turneji po Sjedinjenim Državama sa samostalnom predstavom Duška Radovića.
Nastupao sam na Aveniji Lexington u New Yorku. čudesno. Došlo je mnogo ljudi i domaćinstvo je bilo izvrsno. Nismo mogli vjerovati kada nas je pozvala Maja Levi, ravnateljica Jugoslavenskog kulturnog centra u New Yorku. Ona nas je hitno pozvala i rekla: “Trebali biste spakirati svoje torbe i otići kući.” Pitali smo je: “Dođite u kulturni centar i pogledajte.” Pratimo početak rata u Sloveniji. I ona poznata scena s vojnicima JNA: “Oni kao da su se htjeli otrgnuti, a mi kao da im to ne dopuštamo”.
Ne vjerujemo. Pitali smo jesu li se šalili, a Maja Levi nam je rekla: “Počeo je rat. Djeco, počeo je rat.” I Mića Orlović je došao u Washington i rečeno mu je da napusti SAD jer je izbio rat. Bili smo iznenađeni, ali ja sam bio siguran da sam znao što će se dogoditi prije mnogo godina i imao sam “probu” užasa koji će se dogoditi, a dogodilo se u Bratislavi, u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Kad su Rusi napali tu zemlju 1969., počeli smo snimati film. Probudio sam se u 6 ujutro i čuo tutnjavu u hodniku. Rade Malkovich, glavni lik u filmu, pokucao je na vrata i rekao izbezumljeno: “Izađi na terasu i vidi što se događa.” Pitao sam ga: “Kad ćemo snimati?” Rekao mi je: “Kako super. “Da vidimo što će se dogoditi.” Izašao sam na terasu i vidio nizove spremnika za vodu i cijevi s šiljcima.
Ovo je dramatično. Zrakoplovi, razoružanje čehoslovačkih trupa, policijski sat. Jednom smo otišli za vrijeme policijskog sata vidjeti što se događa. Išli smo uzbrdo i došli do crkve u kojoj nije bilo nikoga živog. Odjednom se s vrha brda pojavio tenk i ispustio užasan zvuk puščane paljbe. Ladd je vikao na nas: “Lezite na zemlju!” Meci su letjeli oko nas, a mi smo padali unatrag. Povlačimo se. Oko nas nije bilo nikoga. Odjednom se pojavio pas. Kao u filmovima, kad je rat i pustoš, uvijek se nađe pas.Otišli smo u podrum gdje su bili ljudi. Prošlo je 17 dana prije nego što su nas izvukli preko austrijskog konzulata i odveli u Beč.9. ožujka 1991. tenk je stigao u Trazille…
- Točno. Bio sam tada u Beogradu, ali nisam sudjelovao u demonstracijama. Međutim, svjedočio sam cijeloj sceni i bila je apsolutno užasna. Stravični su bili i bombaški napadi 1999. godine. Češka Nakon mnogo godina ponovno sam živio sa susjedima u podrumu.Živjeli smo u jednopartijskom sustavu, kada je bilo puno manje politike u našim životima.Ovdje se samo govori o politici. Zatim počinjete svoj posao. To sam i ja napravio.Nakon toga, Milenu Dravich nitko nije pitao o plenumu Centralnog komiteta i Rankovichevoj smjeni.
Bože sačuvaj. Nisam ničiji i nikada nisam pripadao nijednoj političkoj stranci. Radim svoj posao. Danas svi pitaju samo za politiku. To je problem i za psihologe jer je to već bolest. Ali ova su pitanja postavili novinari. Ljude nije puno briga jer su ljudi umorni od politike. Također se vjeruje da postoji toliko reality showova jer je to sve što publika želi. To nije istina, jer čak i ako se pruži kvalitetan sadržaj, gledatelji će ga gledati. Ako publici pokažete Ršumovićeve “Fore i fazone”, gledat će je. Ili sinovljev film Ničije dijete, prvi protest je bio protiv bombardiranja Sarajeva.
Bili smo ispred Jugoslavenskog dramskog pozorišta. U Sarajevu sam započeo svoju karijeru i u tom gradu imam rodbinu i mnogo prijatelja.Čak i ovako, kao u Jugoslavenskom kulturnom centru u New Yorku, nisam mogao vjerovati. Mislio sam da će prestati. Ako želi, prestat će, i za nas i za međunarodnu zajednicu. Bombardiraš ih četiri dana, četrdeset dana, četiristo dana… Neki su mislili da će to trajati četiri godine. Čudno, ali čini se da svaki rat traje četiri godine. Četvrto je normalno ratno stanje. Pokušali smo nekoliko stvari, ali na kraju nismo učinili ništa.
Sećam se da sam letos, gostujući na RTS-u, na zidu ispred studija video veliku fotografiju iz arhive jednog od najpoznatijih programa domaće televizije. Postoji fotografija s jedne od najvećih emisija u bivšoj Jugoslaviji “Oči u oči”, koju vodite Vi i Dragan Nikolić. Vašu poruku sam primio samo sat vremena prije ovoga, kada je Draganovo zdravstveno stanje bilo u jako lošem stanju. Čudni su mi ti životni razdoblji. Doživjeli ste iskustvo “obraz uz obraz”, a onda više ne možete razmišljati o tome dok ste na hitnoj i borite se za život.
Doista je postojao trenutak kada se sve brisalo kao gumicom. Apsolutno ništa. Sve je nestalo i sav moj fokus je bio na jednoj stvari – da Draganu bude bolje i da učinim sve što mogu da mu pomognem. Zaštitite njegov život i zaštitite njegovu umjetnost. Jer da se razumijemo, krenuli su ga osramotiti. Dragan je bio teško ponižen. Postoji nekoliko pitanja. Bilo unutar struke ili na drugi način. Ali ne želim više govoriti. U jednom sam trenutku zamolio medije da prestanu pisati te grozote i da prestanu objavljivati te grozne naslove.
- Milena Dravić, Dragan Nikolić Dragan i ja smo isti soj. Nikada nismo bili zaštićeni. Nikada nas nitko nije zaštitio, ali vidio sam da su mnogi ljudi zaštićeni. Nas dvoje često izlazimo i upoznajemo ljude. Stvorili smo karijere mnogima, ali mislim da ne zaslužujemo ovo što nam se dogodilo.Ne želim o sebi, ali Dragan je svima pomogao, pa i onima koji su ga presreli na ulici. Zvali su ga. Pomogao je i mnogim ljudima koji su zvali s Kosova. Pa zašto učiniti tako veliko zlo tom čovjeku? Ili su tko-zna-čiji posrednici u tabloidima i raznim organizacijama, pa je vrijeme da se okome na nas.
Prije prave uloge, snimio je film u Parizu s Marijom Šnajder, Erlandom Jozefsonom, Alidom Vali… Onda je došao redatelj Lucan Pintilije koji je došao u Beograd i ponudio Draganu ulogu. Predstava “Na dnu” u kazalištu “Sara Bernar” u Parizu. Dragan je otišao u Pariz. Bio je jedini glumac iz regije koji je pozvan u tako veliku kuću u Parizu i odigrao tako važnu ulogu. Jedina osoba koja je stigla u Pariz zbog svog glumca, jer je znala da je kukavica, bila je Mira Trailović, pojavila se i svi su je obožavali u Francuskoj jer je bila direktorica filmskog festivala u Nancyju.
Došla je na probu, dala mu krila i pomogla mu da savlada tremu. Svi mi slikari iz Pariza bili smo na premijeri. Kasnije je Dragan dobio ulogu Isusa Krista u pariškoj predstavi “Majstor i Margerita”. Bio je to zapanjujući uspjeh.Bio je pozvan da glumi u mnogim francuskim filmovima. U međuvremenu, Dragan je često viđao Danila Chisa u Parizu. Ali jednog dana mi je samo rekao: “Idemo nazad, dosta je”.
Nedostajalo mu je društvo Beograda. Crveni križ. Nedostaje mu Studio 212. Vratimo se. I bio je jedini naš glumac koji ju je igrao na tako velikoj sceni u Parizu, kad smo u Jugoslaviji imali puno posla. Ovdje je redovito nastupao, ali je povremeno putovao u Francusku kako bi snimao filmove, uključujući i onaj s Katrin Deneuve.Nismo tašti ljudi. Sama profesija je jedna vrsta taštine. Ali ne nas dvoje.Nisam rekao Richardu Pattonu da sam imao njegovu fotografiju s autogramom dok je bio dijete dok je snimao Sutjesku. I takva je slučajnost glumiti uz stranog idola koji je bio moj idol iz djetinjstva.
- Do sada mi je žao što nisam pokušao s inozemnom karijerom nakon velikog uspjeha filma “WR – Mystery of the Organism” diljem svijeta. Možda bih trebao probati. Možda sam se bojao kako ću proći. Hoću li nositi odjeću? Jednom smo Neda Arnerić i ja otišli u Italiju na probno snimanje. Zvao nas je slavni De Laurentiis. Ali mi smo u Jugoslaviji imali izvanredan položaj, pa nam probe nisu značile puno i jedva smo čekali da se vratimo.
Nažalost, “Lari Thompson” Duška Kovačevića nije dostupan. Mislim da Beogradu mnogo nedostaje ta predstava. Svaka riječ je nevjerojatna. Duško je bio veliki pisac, a i danas su njegove stvari o Larry Thompsonu aktualne.U Herceg Novi stižete nakon festivala u Puli i na Paliću… Ne mogu reći da sam u Pulu otišao bez straha, strah se odnosi na to imam li snage, imam li fizičkih mogućnosti… Kad sam na aerodromu vidio lica dvoje ljudi, bio sam jako sretan što sam znao rano, oni vode odličan restoran u kojem smo često provodili prekrasne večeri i vremena. Miró i Dalida.
- Dočekao nas je Milan Rošula, osnivač i prvi čovek Srpskog kulturnog centra. Od početka do kraja vašeg boravka sve su odradili na najvišoj razini. Duboko sam zahvalan njima i ravnateljici Pulskog festivala Gordani Ristović. Milan je čovjek koji sa strašću i istinskom ljubavlju vodi ovaj centar bez podrške sustava. Samo on zna kako se snalazi, ali sve što radi je besprijekorno. Rijetkost je sresti takvog poznavatelja. Takav je znalac toliko vrijedan. Zauvijek ću pamtiti otvaranje izložbe književnika Stefana Arsenijevića i Maje Medić u Srpskom kulturnom centru u Ribarskoj ulici.
Bio je krcat ljudima. Osmijesi ljudi su iskreni, a izrazi lica i oči puni ljubavi. Ščerbedija je otvorio. Sve nas je dirnuo stihovima Tina Ujevića. Sutradan je u prepunom kinu „Vali“ održana promocija moje monografije. U publici su bili i Miljenko Jergović i Vedrana Rudan. Kakav kompliment za mene. Tada sam sreo Vidran i otišli smo na piće. Reakcija publike je bila božanstvena. To mi na neki način daje snagu.
Doživjeli ste ovacije u areni, jeste li to očekivali?- U Puli se tih dana dogodilo niz službenih i neslužbenih događanja. Svatko nosi svoju radost. A trenutak poznat kao Arena bio je potpuno neočekivan. Gospođa Gordana Ristovich, zaista izvanredna ravnateljica Pulskog festivala, smjestila me u gledalište uz kompozitora Alfieja Kabilija i glumca Igora Gala, koji su te večeri dobili Nagradu za životno djelo. Počelo je svečano otvorenje i taman je inspicijent najavio da sam ovdje, u dvorani, i iznio neke komentare o mom izvođačkom radu, o tome da sam sastavni dio tog festivala.
Tada su me obasjali reflektori i ja sam ustao. Tada se dogodilo nešto što nisam mogao zamisliti i zamisliti. Počeo je gromoglasan pljesak, tisuće ljudi je ustalo, a cijela arena je pljeskala. Zvuk je postajao sve jači, isprekidan, glasan, sve orano. Trajalo je. Nisam netko tko pati da mi se plješće i tapše po ramenu, doslovno ili metaforički. Ali u gromoglasnom pljesku arene te večeri… kao da se cijela bivša Juga ujedinila u svom pljesku.
- Tragovi nestajanja vremena, pa i života, sjaje blistavom svjetlošću i snagom. Tamo, u toj areni, započela sam svoj prvi film u “Vrata su još otvorena”, a samo nekoliko godina kasnije postala sam najmlađa osoba u “Zlatnoj areni” za ulogu Marlene u filmu “Too” dobitnika. “Mnoge” su režirali veliki redatelj Blanco Ball i njegova suradnica Cresa Golic. Najviše me dirnulo. Svi ti događaji, sve te reakcije ljudi. Ne samo da je moćan nego i sjajan. Budite iskreni! Mogu reći, vjeruj mi. Zato me to na neki način izliječilo.
Milena Dravić – Vidite, ja sam cijeli život radila da budem što bolja, bilo u kazalištu, filmu ili televiziji. Imam sjajne suradnike, sjajne redatelje i partnere i pod takvim uvjetima moguće je dobiti ulogu kojom si zadovoljan. Osvojio sam puno nagrada, možda i previše, ali ako duboko u sebi nisi zadovoljan likom, nijedna nagrada nije vrijedna toga. Najvažnije mi je da budem zadovoljna kada vidim što sam napravila, te da moji standardi i zahtjevi – ponajviše prema sebi – nisu mali.
Hvala onima koji su došli na promociju, spomenuli ste i Dragana, rekavši da je bilo…
– Govorim ono što mislim i osjećam… Možda je najvažnije u životu kakvog partnera imate. Dragan i ja smo bili zajedno skoro 45 godina. Bio mi je velika podrška u svakoj situaciji, pa i onoj najtežoj. Podrška koju mi je pružao tijekom tih susreta, razgovora, otvorenja, promocija itd. dala mi je posebnu snagu za koju sam osjećala da je posjedujem. Na Palićkom festivalu dobio sam i srebrnjak, priznanje koje festival dodeljuje zaslužnima povodom 25 godina postojanja, što mi je bila velika čast.
Ponosan sam što svim srcem radim za festival i sretan sam što je kad sam dobio nagradu gledalište bilo prepuno ljudi koji, kako sam naglasio, mogu i trebaju pomoći u opstanku i visokim standardima festivala. Pitajte. Jer i publika je, ili prije svega, borac za ono što je ispravno, za umjetnost i kulturu u ovoj zemlji. – Jedne smo večeri opušteno sjedili na terasi “Male gostionice” Mire Banjac, Zelenović s još nekoliko ljudi. Lijepo smo se zabavljali, pričali o svemu i svačemu i smijali se… Za susjednim stolom sjedio je veliki glumac Brian Cox, koji je bio gost festivala i u njegovom društvu. Prekrasna glazba svirala je cijelu večer.
Dok smo odlazili putevi su nam se, da tako kažem, ukrstili. Upoznali smo se i popričali nekoliko riječi. Mira Banjak ga je šaljivo pozdravila s “gospodine Churchill” i on se slatko nasmijao… Na trenutak smo on i ja zaplesali uz prekrasnu glazbu… Atmosfera je bila vrlo Pa, predivan trenutak . Ali ja više nisam ista Milena na Istri. Pozdravili smo se i rekao je da ide kod Fiennesa koji je završavao film o Nurejevu. To me podsjetilo na susret s Nureguijem na londonskom prikazivanju Mai’s WR prije mnogo vremena. O tome ima priča u monografiji.
