U današnjem članku, želimo podeliti tužnu priču o starici koju su napustila njena rođena djeca. Nažalost, ovakve sudbine postaju sve češće, jer mnogi roditelji danas prolaze kroz slična iskustva, kada ih djeca napuštaju i odlaze bez traga.
U ovoj priči se zapravo otkriva koliko ponekad zaboravnost i hladnoća mogu boljeti, čak i kada su srce i duša otvoreni za ljubav.Anna Petrovna bila je žena velikog srca, čije je življenje bilo posvećeno porodici. Njena ljubav i pažnja bile su neizmjerne, no upravo su je oni koje je najviše voljela napustili u njenim zlatnim godinama. Na njen sedamdeseti rođendan, Anna je sjedila u bolničkom parku, pod drvećem koje je šaptalo na vjetru, gdje je u tišini provela dan. Nije bilo radosnih čestitki, ni poziva, ni poklona – samo tišina, suze i prazna klupa. Očekivala je, barem, da će dobiti jedan telefonski poziv od svojih najbližih, ali nije bilo ni toga. Bila je sama.
- Ipak, tog dana kraj nje su bile dvije osobe koje nisu bile povezane krvlju, ali su je obasjale toplinom. Evgenija Sergejevna, njena tiha cimerka, poklonila joj je čokoladu, a Masha, mlada medicinska sestra, pružila joj je jabuku i sa suzama u očima izgovorila riječi koje su je duboko dirnule: “Sretan rođendan, bako. Danas si naša.” Te riječi su bile sve što je Anna dobila, ali i sve što je u tom trenutku imala.
Anna nije bila žena koja je tražila mnogo za sebe. Njenu životnu energiju ispunjavali su ljudi koje je voljela. Celi njen život bio je posvećen djeci, mužu i unucima. Bila je učiteljica u maloj školi u sibirskom selu, gdje je zajedno s mužem Petrom izgradila skroman, ali topao dom. I kada je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, ona se preselila u grad kako bi nastavila život s djecom. Prihvatila je bilo koji posao samo da bi djeca imala dovoljno i ništa im nije falilo.
- Nikada se nije preudala, jer nije imala vremena da misli na sebe. Sve što je imala, dala je svojoj porodici – kuvala je omiljena jela, čuvala unuke, štedeći za praznike, pomagala sa školskim zadacima, kupovala im odjeću, pa čak i pomagala da kupe automobil kad je to bilo potrebno. Nikada nije postavljala pitanje “A šta je sa mnom?”, jer je bila tiha snaga u njihovim životima.
Međutim, sve se promijenilo onog dana kada je, vjerujući svom sinu, prepisala stan na njegovo ime. Rekao joj je da je to samo formalnost, da će ona i dalje imati svoj dom, ali to je bilo samo početak njezine patnje. Sin i snaha su se uselili u stan, a atmosfera je postajala hladnija. Snaha je počela prigovarati, a sin je sve češće šutio. A onda su joj rekli da ide “na odmor” – u dom. Povjerovala je i otišla, misleći da će se vratiti kući, ali nikada se nije vratila.
Telefon joj je prestao zvoniti. Kad je pokušala da pozove, javio joj se stranac koji je rekao: “Pogrešan broj. Ovdje više niko ne živi s tim imenom.” Kasnije je saznala da su prodali stan i napustili je bez ijedne riječi. I tako je Anna, na svoj 70. rođendan, sjedila sama. U njenom srcu pulsiralo je pitanje: “Zašto?” Nije željela poklone, ni tortu, ni svijeće. Samo je željela čuti glas svog djeteta. Jedan poziv, jedno “Sretan rođendan, mama.” Ali to nikada nije dočekala.
Dok je razmišljala, osjetila je da je možda previše razmazila svoju djecu, da je možda trebala više misliti na sebe. No, ni tada nije žalila što je voljela. Njena ljubav je bila iskrena, ona vrsta ljubavi koju samo majka može dati. Iako je bila napustila u tišini, njena poruka bila je jasna i snažna – starost ne smije biti kazna. Majke nisu teret, one su temelji porodice, a zaboraviti onoga ko te stvorio, odgojio i volio, najgora je izdaja.
Priča o Anni Petrovni nije samo tužna sudbina jedne žene. Ona je i upozorenje svima nama. Trebamo se zapitati – jesmo li zaboravili korijen iz kojeg smo potekli? Ništa ne boli kao kada te vlastita djeca zaborave, a ljubav koju si im pružao, nestane u tišini.
