Mesud Mašović iz Novog Pazara sreo je usred noći na benzinskoj pumpi Zorana i Anu Šćepanović, oca i ćerku, dok su pokušavali da poprave kola kako bi stigli na sahranu strica u Crnu Goru. Kada je video da automobil ne može brzo da se osposobi, odlučio je da im pomogne na način koji mu donosi divljenje cele Srbije.
Ovaj Novopazarac pokazao je da dobrota još uvijek postoji u ljudima, jer su mnogi spremni pomoći strancu ne očekujući ništa zauzvrat ili gajeći skrivene motive.Otkrili smo nevjerojatnu priču koja je dovela do lijepog prijateljstva, a sve zahvaljujući Ani Šćepanović, koja ju je podijelila na svom Facebook profilu. “Želim vam ispričati nevjerojatan događaj koji se dogodio prije dva dana. Ova priča će obnoviti vašu vjeru u dobrotu ljudi! Zato se nadam da će doprijeti do što više pojedinaca.
- U utorak, 15. listopada, budim se u 6:30 ujutro, pripremajući se za ono što očekujem da će biti samo još jedan običan dan. Po dolasku na posao saznajem da je preminuo kolega, mlad i izuzetan čovjek. Atmosfera u uredu je ispunjena tugom i suzama; dan je započeo duboko negativno. Osjećam se iscrpljeno i umorno, samo čekam večer da mogu leći i pokušati se odmoriti nakon tako teškog dana. Međutim, oko 20 sati zvoni mi telefon. Zove moj tata; čuli smo se samo pola sata ranije, a on mi je savjetovao da se smirim i čuvam sebe. Sada se javlja s još loših vijesti.
Javljam se, a on mi javlja da je moj stric, njegov brat, iznenada umro. Nije bio ni star ni bolestan, a ubrzo smo oboje u suzama. Sahrana je zakazana za sutra u Podgorici i ne mogu mu dozvoliti da putuje sam noću. Također želim odati posljednju počast svom ujaku, pa se dogovorimo da idemo zajedno. Spakujem stvari, a dečko me vozi do Ćuprije, gdje će nas dočekati tata iz Resavice, a onda zajedno putujemo.
Putovanje teče lagano i za samo dva i po sata stižemo u Novi Pazar. U 1:45 zaustavljamo se na benzinskoj crpki da popijemo kavu da budemo budni, ali kad se vratimo do auta, on odbija upaliti. Tata nekoliko puta pokušava, ali nijedan nije uspio. Razmjenjujemo poglede i bez riječi shvaćamo da dijelimo iste misli – hoće li ovaj dan ikada završiti, hoće li nesreće prestati i hoćemo li zaista stići do Podgorice?
- Dvije osobe dolaze nam pomoći, pokazujući ljubaznost i velikodušnost. Nakon tridesetak minuta preporučuju mi da odem unutra na piće da se ugrijem, jer je jasno da će ova situacija potrajati. Hvatam priliku da popričam s mamom, koja ostaje budna jer ne može mirovati dok ne sazna da smo sigurno stigli na odredište.
Ostajem ondje još sat vremena dok tata i dječaci nastavljaju pokušavati upaliti auto. Otprilike u 3:30 ujutro, muškarac, koji je taksist, ulazi, gleda kroz prozor u mog tatu i dječake dok se bore, i primjećuje ženi za šalterom da se čini da se auto prije pokvario krenuvši van.Nakon čekanja od 10 minuta, jedan od muškaraca ulazi i javlja mi da je organiziran prijevoz do Podgorice. Veselo pitam: “Jesi li uspio popraviti auto?” On odgovara: “Nismo, ali gospodin će vam posuditi svoj auto.
Uhvatila sam se zbunjena, pa sam izašla van da vidim što se događa. Moj se tata pokušava uvjeriti u vezi s čovjekom kojeg sam susrela prije samo deset minuta. Ovaj čovjek je iskreno željan pomoći i spreman je ići u velike duljine. Tata napominje da bi bilo fantastično da je na raspolaganju majstor da se odmah probudi i popravi naš auto jer trebamo ići u Crnu Goru na bratov sprovod.
Nakon što taksist ne uspije probuditi mehaničara, on priđe mom ocu i kaže: “Tvoj problem je riješen; stići ćeš do Podgorice! Posudit ću ti svoj auto.” Objašnjava da taksi vozi samo noću, planira ići spavati i potiče nas da završimo posao. Čovjek tada skida reklamu sa svog taksija i daje ključeve mom tati. Naravno, moj tata je zatečen; ne poznajemo tog čovjeka, a on nam nudi svoj auto, koji se muči da prihvati. Ipak, taksist ostaje smiren, susretljiv i uporan, potpuno svjestan situacije, te na kraju uspijeva nagovoriti mog tatu da uzme auto.
Oko 3:40 ujutro polazimo iz Novog Pazara ka Podgorici. U stanju zbunjenosti, borimo se da shvatimo događaje u posljednja 24 sata i pitamo se postoje li doista pojedinci poput Meska. Kao što je moj tata primijetio, on nam nije samo posudio svoj auto; opskrbio nas je hranom, čime zarađuje za život.
- Ključeve auta povjerili smo Mešku, a oko 6.30 ujutro tata je primio telefonski poziv. Meska, koji još nije zaspao, zvao je gdje nam je kuka za vuču, jer je namjeravao odvući naš auto do mehaničara dok je grad slobodan od prometa. Tata je začuđeno slušao i primijetio da ga je kao da ga je sam Bog poslao!
U Podgoricu smo stigli oko 7:30 ujutro i uspjeli odspavati sat vremena nakon 25 sati budnosti. Nakon sprovoda, oprostili smo se od mog ujaka i brata prije nego što smo se odmah vratili. Tata je dobio još nekoliko poziva od Meske, koji nas je provjerio kako smo i je li sve u redu. Kakav čovjek…
U Novi Pazar smo stigli u srijedu oko 19 sati. Mehaničar nam je popravio auto tako što je zamijenio pumpu za gorivo koja je curila. Unatoč zauzetosti zbog velike gužve, dao je prednost našem vozilu nakon što je Mesko s njim podijelio našu situaciju.
Budući da Meško nije htio primiti nikakvu nadoknadu za korištenje njegovog automobila, odlučili smo otići u restoran gdje bismo mogli provesti neko vrijeme zajedno i istinski se upoznati. No, i prije toga nam je bilo jasno da se radi o izuzetnoj osobi koja je nailazila na poteškoće i nudila nam je pomoć na način na koji možda ni naši najbliži prijatelji ne bi.
Meško je pojedinac koji vraća vjeru u dobrotu čovječanstva i u one koji djeluju nesebično! Poznat kao Mesud Mašović iz Novog Pazara, zaslužuje da mu svi odaju priznanje! Trebali bismo nastojati slijediti njegov primjer povezujući se s onima kojima je to potrebno i pomažući im.Smatram se nekim tko vjeruje da dobrota rađa dobrotu, i uvjeren sam u to uvjerenje!Ana je izrazila: “Želimo mu još jednom izraziti našu zahvalnost za velikodušnu pomoć koju nam je ponudio i uvjereni smo da će nam biti prijatelj za cijeli život!
