Čuveni pesnik Duško Trifunović živeo je vanvremenski, između materijalnog sveta i nedokučivog umetničkog prostora. Stvorio je najveće hitove na našoj muzičkoj sceni koji decenijama ne gube na popularnosti, a na kraju je umro zaboravljen od svih. Nije bio tip čoveka koji bi se borio za svoj uspeh, već je dozvolio da njegova dela govore umesto njega, a upravo ona ga čuvaju od večnog zaborava
Po zanimanju je radio kao bravar, ali njegova prava strast bilo je pisanje. S 25 godina objavio je svoju knjigu prvijenac, inspiriran svojim uzorom Brankom Radičevićem. Zaslužan je za osnivanje onoga što će kasnije biti poznato kao Sarajevska škola rokenrola.Na televiziji je prepoznatljiv po stvaranju emisije “Što djeca znaju o domovini” na TV Sarajevo, a nakon ratnog preseljenja u Novi Sad nastavio je raditi na tamošnjoj lokalnoj televiziji.
- Njegova suradnja s rock grupom Bijelo Dugme ono je što ga je uzdiglo do statusa ikone. Prije ovog partnerstva bilo je nezamislivo da etablirani i poznati pjesnik udruži snage s rock and roll grupom. Iz te suradnje nastali su hitovi poput “Ima neka tajna veza”, “Što bi dao da si na mom mjestu” i “Glavo luda” i dr. Osim toga, pisao je tekstove za izvođače kao što su Indeksi, Heska industrija, Neda Ukraden, Zdravko Čolić, Arsen Dedić i Jadranka Stojaković.
Duško Trifunović je autor preko 85 knjiga, prvenstveno poezije, a napisao je i četiri romana. Skladao je i snimio oko tri stotine pjesama.Živio je jednostavnim životom, a unatoč spekulacijama oko njegove smrti u siromaštvu, njegov nećak Darko Trifunović ponosno je ispričao mnoge priče o životu legendarnog pjesnika.
Tvrdnja da je Duško živio u bijedi i spavao po vlakovima zbog nedostatka krova nad glavom je neutemeljena, pogotovo ako se uzme u obzir da je bio netko tko je nesebično davao, a da nije uzimao. Kao njegovu obitelj, muče nas te neprovjerene tvrdnje onih kojima je Duško pomagao, a koji sada loše govore o njemu. Svoju glazbu nikada nikome nije naplatio, no tvrde da je preminuo u siromaštvu. To je bio put koji je svjesno odabrao i koji ga izdvaja. Ponudio sam mu da mu kupim krevet i računalo, ali Duško je odbio tu ideju.
Njegov raspored za spavanje sastojao se od škrinje ukrašene s četiri starinska tepiha i jednom plahtom. Pisao je koristeći staru pisaću mašinu, za koju je moj ujak vjerovao da je njegovoj poeziji dodala jedinstveni ritam. Duško se odrekao materijalnih dobara. Njegova odluka da ne naplati nijednu svoju pjesmu jasno govori da ga ovozemaljsko bogatstvo nije zanimalo, kako je prije tri godine za “Espreso” ispričao Darko Trifunović.Otkrio je da Duško ima jaku vezu s Arsenom Dedićem.
Iznenađujuće je saznanje da Arsen nije bio na Duškovom sprovodu, iako smo mislili da se možda nije dobro osjećao. Skladao je i nekoliko pjesama za Duška. Bijeli se prema njemu odnosio s velikom ljubaznošću. Mnogi su pojedinci od njega dobili pjesme, a svoju zahvalnost iskazivali su pjevajući te tekstove na način koji je Duška svaki put razveselio. Umjetnici koji su izvodili te pjesme nazivani su Duškovom duhovnom djecom, istaknuo je sveučilišni profesor, analitičar, pravnik i doktor znanosti sigurnosti, obrane i zaštite.Završna pjesma koju je Dušek izveo bila je „Ima nešto u tome što me ne želiš.
- Sjećam se da mi je rekao: “Tko je taj Željko Joksimović? Hoće od mene pjesmu, ali ima ta Leontina koja piše tekst. Nikada prije nikome nisam naplatio, pa što će mi sada neke pjesme?” Unatoč njegovoj suzdržanosti, uspio sam ga nagovoriti da Željku prepusti pjesmu jer smatram da je Joksimović izvanredan umjetnik. Nekoliko mjeseci kasnije nazvao me u naletu bijesa rekavši da mu je Leontina prepravila posljednju strofu. Priznao sam da sam i ja mislio da bolje zvuči. Od tada se naša komunikacija malo smanjila. Bio je nešto uzrujan, ali nije ništa ozbiljno, kaže Trifunović. Poznato je da je Duško nekoliko svojih poznatih pjesama skladao dok je bio u vlaku, a Darko ga je često vozio na stanicu.
– Ja sam ga vozio u tom vlaku, koji neki spominju u sasvim drugom kontekstu. Sjećam se da sam ga pitao o njegovom odredištu, na što je on odgovorio: “Imam novu pjesmu. Moram je posložiti u mislima. Ne biste razumjeli… Kad spavači uđu u vlak, sastavljam tekstove u svom glava.” Ovo nije bio čovjek koji je lutao bez svrhe ili smjera. Putovao je vlakom do Užica, Skoplja i nazad, ne zato što mu je nedostajalo odredište, već da bi pjesma odjekivala njime. Nije se radilo o osiromašenju ili nedostatku mjesta za odmor; radilo se o onom njegovom drugom carstvu, koje istinski može dokučiti samo drugi pjesnik, kako je objasnio Duškov rođak.Kad je počeo rat, stigao je u Beograd s ključem svog stana u plamenu.
Godine 1992. iz Sarajeva je stigao u Beograd, noseći samo ključ od svog zapaljenog stana. Spomenuo je da je umro. Na naš upit za njegovu izjavu, objasnio je da je upravo dovršavao knjigu koja je trebala finalizirati njegovo životno djelo, ali je nije uspio spasiti od požara koji mu je progutao dom. Odgovorni za razaranje Sarajeva dobro su znali čiji su to stanovi gorjela, ali za njih nije imala nikakav značaj; cilj im je bio iskorijeniti sve srpsko. Predložili smo mu da mu nađemo garsonijeru u Beogradu, ali on je to odbio, izrazivši nezainteresiranost, te se odlučio za Kamenka Katića, koji je imao farmu. Iako je Kamenko uživao u kartanju, Duško nije dijelio taj interes; no cijenio je Kamenkovo društvo.
Čak se u jednom trenutku pričalo i o tome da mu Slobodan Milošević ponudi mjesto direktora RTS-a ili neku drugu značajniju ulogu, ali Duško ni za to, kako je ispričao Darko, nije pokazao interes.U Novom Sadu Duško je proveo svoje posljednje godine. U najtežim trenucima s kojima se suočio, na televiziji je primijetio da velika gomila pjeva njegove stihove, a istaknuo je da nikada nikome nije davao nadoknadu za pjesme.
– Ne, u to vrijeme nije bilo tako. U početku sam im čak osigurao honorar za nastup. Tada nije bilo uobičajeno da tekst ima značaj; pjesme su pripadale njima. Do kasnih sedamdesetih ništa mi nije polazilo za rukom. Knjiga poezije nije išla zajedno, nedostajalo mi je papira za roman, puštali su me, a financije su bile škrte. Da izbjegnem suze, sjela sam među djecu i upalila televiziju… u jednom trenutku čula sam, “Postoji neka tajna veza, tajna veza za sve nas”… sto tisuća glasova pjeva moje riječi. Pa, pomislio sam, zastani i promatraj koliko ih je zadovoljnih, pa nastavi, budalo. Jednom me to spasilo – primijetio je pjesnik.
Preminuo je 28. siječnja 2006. godine, a po njegovoj želji pokopan je na brdu Cerat u Sremskim Karlovcima.Bio je srčani bolesnik koji je odbio liječenje, želeći umjesto toga prigrliti smrt. Na dan njegova sprovoda, dok je kovčeg iznošen iz kapelice, na nebu se od tragova aviona stvorio broj osam koji simbolizira beskonačnost. Duško je bio pojedinac koji je živio na rubu dva carstva – ovog opipljivog svijeta i tajanstvenog carstva pjesnika. Darko je zaključio da je malo zainteresiran za materijalne aspekte života.
