Jako veliki broj ljudi sa naših prostora je potražio priliku za bolji život van Balkana i najveći dio njih živi i radi u Njemačkoj.Mnogi štede svaki euro da bi u svojoj domovini napravili kuće.
Mujo je bio u Münchenu. Bio je dokumentiran kao čovjek koji nikada nije odustajao, dolazio je prvi, a odlazio posljednji. Drugi zaposlenici posvećivali su svoje prihode zabavi i luksuzu, on je to čuvao za sebe. Svaki peni, kasnije i svaki euro, posvetio je svom selu u Sanskom Mostu. Imao je jednostavnu nadu – da se jednog dana vrati u svoj dom i da sva troje njegove djece živi pod istim krovom, što bi kuću ispunilo bukom i smijehom njegovih unučadi.
Zbog tog sna, Mujo je izgradio kuću sličnu prethodnim primjerima u selu. Tri kata, tri velika stana, mramorne stepenice, kovano željezna ograda i fasada koja se mogla vidjeti izdaleka. Ljudi su ga ispitivali pretjeruje li ili ne, pitali su ga o svrsi njegove gradnje. On bi se jednostavno smijao i objavljivao da gradi kuću koja će se vratiti njegovoj obitelji. Svaka cigla bila je dio njegovog tijela, a svaki zid godina predanog truda. Kad je završio s mirovinom, Mujo se vratio u Bosnu teška srca, ali s uvjerenjem da je čekao pravi trenutak. Međutim, sinovi mu nisu bili prisutni.
Javili su se na telefon iz Njemačke, bez topline ili sjaja. Rekli su da im je život vezan uz tu školu, da su im djeca upisana u tu školu i da nemaju želju za povratkom. Preporučili su mu da proda imanje ili ga zapečati. Te su riječi bile oštrije od fizičkog rada desetljeća. Mujo nije mogao prodati kuću. Sav njegov život bio je u njoj utjelovljen. Međutim, nije mogao ni živjeti u njoj. Bila je prevelika, hladna i pusta. Zvuk tornja bio je viši od ostalih. Zatim se smjestio u malu čajnu kuhinju u ljetnom dvorištu.
- Tamo je imao kauč, stari kamin i televizor. Ugasio je veliku kuću, spustio rolete i činilo se da zatvara vrata vlastitom srcu. Rasprava sela je snimljena. Rekli su da je sagradio dvorac, ali je živio kao siromah. Mujo je šutio. Večeri je posvećivao tamnoj silueti kuće i ispijanju rakije kako bi ublažio bol. Godine su prolazile, a on je umro uz tu tišinu. Jedne večeri, dok je kiša udarala o krov, Mujo je primijetio svjetlo na trećem katu zgrade. Srce mu je zastalo. Razmišljao je o mogućnosti krađe ili da samoća utječe na njegovo psihičko stanje.
Zgrabio je staru pušku, koja je imala više osigurača nego što je potrebno, i krenuo prema kući. Mramor je osjećao hladnoću dok se penjao uz stepenice, a tišina je bila dublja nego ikad prije. Na trećem katu, u stanu rezerviranom za njegovog najmlađeg sina, gorjelo je svjetlo. Kad je provirio kroz vrata, ugledao je mladića s ruksakom na leđima. U tom trenutku shvatio je. U tim očima shvatio je tko je iz mlađih godina.
Bio je to njegov praunuk Denis. Mladić mu je prišao bez straha, poljubio mu ruku i rekao da se vratio kući. Objasnio mu je da u Njemačkoj doživljava gušenje, da ne želi život zasnovan na kreditima i brzini. Izjavio je da je napustio posao i stan, da je putovao s jednom kartom. Nije tražio ništa osim dopuštenja da ostane i obnovi kuću. Mujo je tada shvatio da mu se san konačno ostvario, ali ne onako kako je očekivao. Prigrlio je unuka s povjerenjem koje je gradio tijekom života. Te večeri prvi put je spavao u luksuznoj vili.
Kuća više nije imala hladan ugled. Ujutro su rolete bile podignute, dim iz dimnjaka se dizao, a u dvorištu su unuk i djed pili kavu i planirali. Selo je sudjelovalo u promatranju. Za mnoge kuće na Balkanu se kaže da su prazne jer su bile namijenjene djeci koja se nikada nisu vratila. Ova pripovijest pokazuje da oni koji su kasnije ponekad imaju nade. Lokalni sociolozi često priznaju da emigracija nije uvijek namijenjena prekidu veza s domovinom, već njihovom prenošenju na novu generaciju, generaciju koja se odlučuje družiti s drugima na svjestan način.
U konačnici, kako pišu pisci koji imaju obitelj i raspravljaju o društvenim pitanjima općenito, dom se ne smatra bacanjem kamena ili kvadratnim metrom, već prisutnošću. Mujo je to kasno saznao, ali ipak je bilo prikladno da njegov dvorac postane rezidencija.
