Ljiljana Habjanović Đurović je naša najuspešnija književnica, poznata po divnim, duhovnim knjigama koje osvajaju srca mnogih čitalaca.
Njezin uspjeh nije bio trenutačan, ali autorica osjeća da je to dar od Boga, što joj daje ljepotu i cjelovitost.Kad se Ljiljana osvrne na svoju prošlost, svoje djetinjstvo opisuje kao sretno. No, nakon što se čuje cijela priča, postaje jasno da je čudo što je uspjela stvoriti obitelj, školovati se i postići uspjeh s obzirom na izazovne početke. Jedno od njezinih najranijih sjećanja prisjeća se kako ju je u dobi od pet godina probudio majčin plač usred noći. Otac ih je napustio i vratio se majci Ani Mariji u Zagreb. Ovo dirljivo sjećanje kasnije je pretočeno u vrlo uspješnu knjigu pod naslovom “Anna Maria me nije voljela.
- “Nikada je nisam upoznala, ali znam da je Ana Marija majka mog oca. No, vjerujem i da želi zabiti klin između mog oca i nas, jer nikad nije prihvatila moju majku”, iskrena je Ljiljana. intervju za Kurir.
Stvari nisu krenule na bolje ni kad smo majka i ja šest mjeseci kasnije otputovale u Zagreb kod oca.U godinama koje su uslijedile, često sam svjedočio kako moja majka plače zbog mog oca. Imala je duboku ljubav prema njemu sve do svoje prerane smrti.Moj otac Zvonimir završio je glazbenu školu u Demir-Kapiji u Makedoniji, a potom je raspoređen u Kruševac, gdje je upoznao moju majku Radmilu.
Nakon nekoliko godina napustio je vojnu službu, preselio se u Zagreb i zaposlio u Hrvatskom narodnom kazalištu i Zagrebačkoj filharmoniji. Kad smo mu se majka i ja pridružile, shvatio je da žena i dijete nisu dio njegovog novog života. Stoga nas je u travnju 1961. iz Zagreba vratio u Kruševac. Tog jutra ležerno je rekao: “Bok, vidimo se!” dok je izlazio iz kuće, a nije se ni potrudio otpratiti nas do željezničke stanice. Također nije prisustvovao majčinom sprovodu pet godina kasnije.
Posjetio me je za 16. rođendan i proveli smo zajedno tri dana. Tada je još postojao optimizam da bi se naš odnos mogao razviti. Međutim, sljedeće godine otputovao je u Australiju.Kad je napunio 18 godina, prestao mi je slati alimentaciju. Živjela sam kod bake i primala samo minimalnu majčinsku mirovinu. Bez pomoći velikodušnih pojedinaca koji su me stipendirali u čast moje majke, bio bih prisiljen prekinuti školovanje nakon završenog trećeg razreda srednje škole. Novi sastanak.
- Četrdeset jedna godina je prošla. U jesen 2012. godine dobila sam poruku od tatine kćeri iz drugog braka. Izrazila je očevu želju da posjeti Zagreb kako bismo se vidjeli. Pretpostavio sam da je, dok je Božji sud prijetio, tražio oprost. Bio sam spreman oprostiti i prijateljski se rastati. Međutim, nije pokazao nikakvo kajanje.
Ponašao se kao da se među nama nikada ništa nije dogodilo, kao da smo održavali odnos oca i kćeri posljednjih pedeset godina. U stvarnosti, nismo. Postao mi je stranac i ostao. Nekoliko dana kasnije, njegova kći vratila se u Australiju. Poživio je još dvije godine i naposljetku preminuo u staračkom domu u Zagrebu, sam i ostavljen od svih.
- Majka-Moja je majka posjedovala veliku ljepotu. Bila je radosna i romantičnog duha sve dok joj život nije donio tugu i osjećaj melankolije. Po povratku iz Zagreba zaposlila se kao blagajnica u jednoj tvrtki. Oko nje su je voljeli i poštovali. Unatoč tome što se borila sa svojim nesrećama, zadržala je svoje dostojanstvo. Preminula je u 35. godini života, a njenom sprovodu uz sve svećenike u gradu prisustvovalo je pola Kruševca.
Majka mi je kupovala knjige. Jednom mi je poklonila zbirku od 18 knjiga s bajkama iz raznih kultura diljem svijeta. Bila je jako ponosna na moje spisateljske sposobnosti i moju težnju da postanem pisac. Pažljivo je izrezivala moje pjesme koje su izlazile u dječjim časopisima i čuvala ih u svojoj torbici kako bi svojim prijateljima ponosno pokazala kakvo dijete ima. S tim smo je pjesmama položili na počinak.Majka me naučila da nikada ne smijem dati svoju ljubav muškarcu koji ne osjeća isto ili koji nije vrijedan moje ljubavi.
Moja me baka naučila da svaka žena treba svoj komad kruha, jer je ekonomska neovisnost ključna za izbjegavanje patnje. Imajući ovu lekciju na umu, krenula sam živjeti kao emancipirana žena koja sama upravlja svojom sudbinom. Osim toga, od nje sam naučio da se ništa istinski vrijedno ili lijepo ne postiže ili održava bez mukotrpnog rada. Ovo zlatno pravilo bilo je načelo vodilja u mojoj obitelji, dijeli ga novinarka i spisateljica koju su odgojile njezina baka Jelena i njezina majka nakon rane smrti njezine kćeri Milovan.
Milovana sam prvi put susrela na satu matematike na Ekonomskom fakultetu 10. studenoga 1972. Vjenčali smo se šest godina kasnije. On je bio moj početni dečko, a ja sam bila njegova prva djevojka. Zajedno smo otkrili važnost dijeljenja svega, što je praksa koja traje do danas. Ostajemo jedni drugima najbolji prijatelji, suradnici i ljubavnici.Milovan je pouzdana, poštena, čestita i pouzdana osoba. Uvijek mogu računati na njega i osjećam se sigurno u njegovoj prisutnosti. Voli me na način na koji ja to zahtijevam – nudi zaštitu bez prepotentnosti.
Njegova ambicioznost i snažna radna etika bili su vidljivi od samog početka, zbog čega se može zaključiti da je danas postao uspješan poslovni čovjek.Moja ga je baka jako voljela. Jednom sam spomenula da mi je najveća greška bila to što sam uopće upisala ekonomiju. „Nikad ne bi upoznala Milovana da se nisi bavila ekonomijom“, ukazala mi je baka. Od tog trenutka često tvrdim da sam se odlučila na Ekonomski fakultet s namjerom da osiguram dobar brak. Obitelj.
- Najvažniji aspekt čovjekova života je obitelj. Za razliku od bogatstva, slave ili uspjeha, koji ne mogu pružiti istu razinu ispunjenja, skladna obitelj nudi trajno zadovoljstvo. Obitelj predstavlja ljubav i sigurnost, služi i kao utočište i utvrda.U svakoj knjizi izražavam svoju zahvalnost svom mužu i sinu što su me voljeli na način koji ispunjava moje potrebe. Istodobno, svakodnevno se molim Majci Božjoj tražeći vodstvo da budem supruga koju moj muž zahtijeva i majka kakvu moj sin zaslužuje.
Ponosim se svojim sinom. No, smatram da svaka majka zaslužuje biti ponosna ako je njezino dijete dobra i poštena osoba, bez obzira kojim se poslom bavilo. Značajna manifestacija Velikog petka-U jesen 1995. godine, u četrdeset i drugoj godini života, počela sam pisati roman “Žensko rodoslovlje”. Moje je putovanje krenulo teško i uhvatio sam se u koštac s riječima do te mjere da sam se bojao da je moj talent izgubljen.
Jednog dana, dok sam u suzama molila za pomoć Svetog Nikolu, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog, sinula mi je misao: “Zašto se kao žena ne bih pomolila Svetoj Petki?” U tom sam trenutku zamislio ikonu svetaca odjevenu u crvenu haljinu s plavim šalom. Sveta Petka do tada nije bila “moja” svetica, čak sam se u njezinoj blizini pomalo i dvoumila, priča spisateljica.
Istog popodneva nazvala me Dušanka Lukić, kuma moga sina koja ga je i krstila. Ispričala je da je bila u manastiru Svete Petke u Izvoru kod Paraćina i da je osetila neočekivanu želju da uđe u prodavnicu i kupi mi ikonu Svete Petke. Vrijedno je napomenuti da u to vrijeme nije bila posebno religiozna te je samostan posjećivala u ulozi pomoćnice ministranta. Iznenađena svojim iskustvom, diskretno se raspitala da li želim da mi donese ikonu, priča Ljiljana.
Napominje da se Svetica na ikoni pojavila identična kao iu svojoj viziji.Možete zamisliti moje iznenađenje i sreću kada sam shvatio da svetac prikazan na ikoni liči na onoga iz moje vizije. Bilo je još više zapanjujuće kada smo moja kuma i ja tijekom razgovora saznale da je ona kupila ikonu otprilike u isto vrijeme kad sam se prvi put pomolio Svetoj Petki, ostavivši ga u čudu.Ta jedina misao i poziv potpuno su preokrenuli njen život, naveli spisateljicu da svim srcem prigrli Svetu Petku, ode u crkvu na Kalemegdanu i u ovoj svetici vidi svoju zaštitnicu.
