Posjeta vjerskim institucijama i kućama ljudi doživljavaju kao nešto gdje mogu da pronađu duševni mir. Naime, tako je i ova gospođa mislila dok nije posjetila manastir gdje joj je monah prišao.
Dijelim s vama osobnu priču o duhovnom susretu koji je imao drugačiji učinak na moj svakodnevni život. Bez strategije, u razdoblju izolacije i udaljenosti od sebe, život me doveo do samostana Nimnik. Tamo gdje nisam očekivao ništa više od tišine i prirode, suočio sam se sa sposobnošću susreta, jednostavnim savjetima i tihim razumijevanjem. Imao sam družicu, a ona je doživjela gubitak koji je bio razorniji od mene. Oboje smo u tom razdoblju otkrili nešto što nismo mogli opisati.
Dok smo mirno šetali mirnim dvorištem vjerskog centra, pozdravio nas je redovnik, s blagim i ugodnim osmijehom. Njegov prvi pogled još uvijek je bio zamjetan. Nije uspio raspravljati o grijehu ili molitvi, nije nas upozorio ili poučiti – umjesto toga, raspravljao je o neovisnosti, temeljnom napretku čovječanstva kroz iskustvo. Njegov narativ o dvjema bakama i njihovoj povezanoj djeci djelovao je obično, ali imao je značajan utjecaj na nas.
Jedna starica koja se sama brine za svog unuka, druga ga uključuje u svaki korak, obje slike pokazale su kako se neovisnost ne prisiljava, već se gradi kroz povjerenje i zajednički trud. Ta se pojava dogodila tamo gdje mi je bilo najpotrebnije, kao da sam imao odgovor za koji nisam znao da ga tražim. Manastir Nimnik mi je dao svježinu zraka i umirujući utjecaj. Pružio mi je prostor za sebe, priliku da stanem i osjetim nedostatak svakodnevnog kretanja koji sam osjećao. Vidio sam kako su se ljudi nosili s nadom i boli, s vjerom i molitvom.
Redovnici su pristali na njihov zahtjev da im se svi mole. Bili su bitni. Jedan je krivo shvaćen. Ovdje, na stoljetnim zidinama, čovjek ponovno postaje čovjek. U tom smislu, između šume i doline pronašao sam sklad koji je već bio prisutan u meni, ali koji je bio prikriven svakodnevnom žetvom. Nisam bio samo ja; moja suputnica, koja je sjedila na drvenoj klupi ispred opatije, počela je odgonetavati djeliće njezine tajne. Bilo je očito: više nas je zanimalo sjediti u tišini kafića nego razgovarati s bilo kim u blizini. Povećanje duhovne snage koje smo doživjeli ne može se opisati riječima, također se ne može usporediti s drugim situacijama.
Priča o opatiji Nimnik ima posvećenu vremensku dimenziju koja seže u prošlost. Samostan se nalazi u šumi u blizini Velikog Gradišta, a vezuje se za vladarsku obitelj Bogosavci i doba kneza Lazara. Posvećena je prijenosu ostataka svetog Nikole, ali njezin naslov ima dublje značenje. Legenda opisuje mladu djevojku Nikolinu, koja je, kada su je turski vojnici ispitivali gdje se nalazi manastirski kompleks, na narodnom jeziku Kosova odgovorila: “Nišću nimik”, što znači “ne znam ništa”.
Tome je posvetila svoj život, ali vjera koju je posjedovala i njezina predanost i danas su zabilježeni na licu mjesta. Danas se mjesto njezine pogibije smatra svetim mjestom, a sljedbenici vjere vjeruju da će im poslužiti u teškim vremenima. Mali Nikolin grob postao je redovito hodočasničko mjesto – za njezino zdravlje, za njezinu obitelj, za njezin brak i za mir duše. Mnoge tamošnje izjave o tom području imale su nadu, snagu, pa čak i ljekovita svojstva. Nevjerojatni podvizi opatije Nimnik nisu priče koje bi trebalo zapisati, već izvještaji ljudi koji su kroz molitvu doživjeli povratak u normalno stanje srca, smanjenje tuge i izlazak svjetla iz tame.
Duhovnim vodstvom igumana oca Eliseja blizina opatije postala je značajnije svetište. Danas je to utočište, izvor harmonije i duhovna luka za sve one koji se osjećaju zapostavljeno. Nitko se ne osjeća sam. Pojedinac vjeruje da nije sam, da ga vršnjaci podržavaju, vode i slušaju. Na kraju, mogu samo ustvrditi da odlazak na Nimnik nije bio slučajan. Unatoč prividu da sam na ovo mjesto stigao bez razloga, sada shvaćam da sam bio tamo gdje sam želio biti. Možda se tvoj nedostatak riječi krije ispod starih zidova, ispod krošnji koje šapuću zahtjeve, u prostoru gdje riječi nisu uvijek potrebne da bi se nešto intenzivno osjetilo.
