U današnjem članku donosimo vam neobičnu priču iz Gradiške, koja pokazuje kako jedno ime može postati simbol identiteta, ali i izazov, šala, provokacija i čak način izražavanja životne filozofije.
- Glavni junak ove priče je Tito Misimović, čovjek čije ime i porijeklo ostavljaju bez daha, ne samo zbog političke težine koju nosi, već i zbog životne priče koju sa sobom vuče još od rođenja.Kada se rodi dijete, ime koje mu roditelji daju često je rezultat porodične tradicije, vjerskih uvjerenja ili jednostavno želje da bude posebno. Međutim, u porodici Misimović, imena su postala alat za izražavanje ličnog stava i buntovničkog duha. Ova porodica iz Gradiške ima trojicu sinova i svakom su dali ime koje ima snažno istorijsko i političko značenje: Karađorđe, Tito i Draža. Na prvi pogled, mnogi bi pomislili da je riječ o neukusnoj šali ili urbanoj legendi, ali stvarnost je mnogo dublja i ironičnija.
Otac ove neobične braće, Vitomir Misimović, vratio se iz Australije u rodni kraj kao čovjek snažnih političkih uvjerenja. Njegova privrženost Kraljevini Jugoslaviji i simpatije prema dinastiji Karađorđević usmjerile su ga da svom prvom sinu da ime Karađorđe. Međutim, kada je došlo vrijeme za drugo dijete, odlučio je da mu da ime Tito, ali ne iz poštovanja prema bivšem predsjedniku, već iz čistog inata. Često je govorio da mu Tito nije bio idol, već da ga je tako nazvao da bi „pecnuo“ okolinu. Treći sin dobio je ime Draža, po poznatom vojnom komandantu, čime je zatvoren krug kontrastnih i istorijski nabijeno-kontroverznih imena.
- Najveću pažnju ipak izaziva život Tita Misimovića, rođenog 1986. godine, samo nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza. Od malih nogu, njegovo ime izazivalo je različite reakcije – od simpatija i smijeha do neugodnih situacija i odbijanja. Jedna anegdota posebno se pamti: dok je bio dječak, na času historije učitelj je postavio pitanje: „Ko je bio Tito?“ U razredu je zavladala tišina dok se nije javio jedan dječak i ozbiljno rekao: „Tito je moj tata!“ Čitav razred je prasnuo u smijeh, a nastavnik ostao zbunjen. Ta priča i danas se prepričava kao legenda.
Život sa takvim imenom bio je sve osim jednostavan. Tito priznaje da mu je ono ponekad donijelo neplanirane koristi – kao kad su ga policajci pustili nakon što su čuli kako se zove. Međutim, u drugim situacijama ime mu je stvaralo velike neprijatnosti. Najbolniji trenutak desio se kada ga sveštenik nije htio upisati u crkvene knjige kao oca dok se ne odrekne svog imena. Tako je u crkvenim dokumentima postao Tomislav, ime koje nikad nije prihvatio, niti se njime služio van crkve.
Danas Tito živi u Glini, radi kao varioc i vodi miran porodičan život sa suprugom Zorom i djecom. Njegovo ime i dalje izaziva komentare i šale, ali njega to više ne dotiče. Prijatelji znaju u šali reći: „Zora se udala za Tita“, ali ona se nikada nije postidjela zbog toga. Naprotiv, ponosno ističe da je ime samo dio njihove svakodnevice i da je Tito čovjek kojeg poštuje i voli, bez obzira na konotacije koje njegovo ime nosi.
Zanimljivo je da, uprkos svom imenu, Tito ne osjeća mržnju prema Josipu Brozu. Ne dijeli ni ideologiju ni oduševljenje, ali planira da sa porodicom posjeti Kumrovec, rodno mjesto bivšeg predsjednika. „Možda baš 25. maja“, kaže kroz smijeh, aludirajući na nekadašnji Dan mladosti.
Ova priča nije samo o neobičnim imenima. To je priča o identitetu, o načinu kako ime može oblikovati ličnost, uticati na društvene odnose, ali i otvoriti prostor za ironiju, bunt i slobodu izražavanja. Na primjeru porodice Misimović, vidimo koliko su imena više od riječi – ona postaju nosioci istorije, karaktera i čak humora. Na kraju, kako sam Tito kaže, nije važno koje ime nosiš, već kako ga nosiš kroz život
