Miodrag Kostić bio je jedan od najuspešnijih poslovnih ljudi na našim prostorima, a njegova poslovna vizija postala je inspiracija mnogim mladim ljudima. Kao najuspešniji privrednik u Jugoistočnoj Evropi, imao je preduzetnički duh još od malih nogu, ali njegovo detinjstvo bilo je obeleženo velikim borbama.
Tijekom svoje karijere Kostić je bio aktivan filantrop posvećen potpori obrazovanju, zdravstvu i djeci. Osnovao je DOP program “Podrška obitelji”, a njegova potpora organizacijama poput SOS Dječjih sela i NURDOR-a uključuje razne projekte pomoći, donacije hrane i opreme. Osnovao je Zakladu Miodrag Kostić s ciljem izgradnje Palače znanosti, prvog srpskog centra za znanstvena istraživanja i popularizaciju, vrijednog 25 milijuna eura i jedne od najvećih dobrotvornih donacija na Balkanu.
- Posebno je zanimljiva Kostićeva metafora znanja i informacija – uzimati tone informacija, čitati bezvrijedne stvari na internetu, nije znanje, nego informacija. Poznati biznismen smatrao je da je znanje kada ga znaš primijeniti.Kad je tek započeo svoj posao, nije imao izbora – veze u zapošljavanju su ga preokrenule i otkrile njegov poduzetnički duh. Jer dolazi iz obične radničke obitelji.
– Moji roditelji su iz Nikšića, gdje je obitelj Kostić živjela 300 godina, ali su se nekoliko mjeseci prije mog rođenja preselili u Vrbas – u potrazi za boljim životom. Došli su bez ičega. Majka mu je bila domaćica, a otac komercijalist u tvornici namještaja. Tipična radnička obitelj. U razgovoru za portal “Prestige” naveo je da je njegova majka jedno vrijeme radila kao kuharica u bolničkoj kuhinji i da su imali dvije plate, što je za ono vrijeme bilo sasvim dobro.
Odrastao je uz baku i priznaje da je bio vražje dijete. Izašao sam vrlo rano na ulicu i sve sam se nagledao. Kahle je tipična Crnogorka, stroge osobnosti i bez šale. Prije 12 godina bio sam zločesto dijete. Glava je puna polomljenih, počupanih, vječnih ukosnica. Jednom sam ukrao tatin kamion. Prije nego što je postao prodavač, bio je vozač. Parkirao je kamion ispred kuće, a ja, osmogodišnjak, čavlima umjesto ključem otvorila sam ga. Tada nije bilo servo upravljača, a ulice su bile blatne i izgubio sam kontrolu i ušao u jarak s kamionom i prikolicom.
- Toliko su me tukli remenom da je to bilo strašno. Nisam pio od svoje 13. godine jer sam tada već bio “gotov” i jedva sam preživljavao. Popio sam dvije litre vina od višanja. Bio sam klinički mrtav i jedva su me vratili. Polizao sam rakiju iz bakine smočnice. Našli su me u komi. Negdje u petom razredu počeo sam pušiti. Dok sam bio na odmoru u Crnoj Gori kod bake, popušio sam dvije kutije Lovchen cigareta bez filtera. Bio sam toliko otrovan da sam cijelu noć ostao vani povraćajući. Od tada više nikada nisam zapalio cigaretu.
Bio je vrlo dobar učenik Gimnazije u Vrbi i upis na fakultet shvaćao je ozbiljno. Lako je prolazio prijamne ispite, pogotovo iz prirodnih znanosti – otac i majka nikad me nisu tjerali da učim. Čak i na koledžu, moj cilj je bio samo davati godinu za godinom. Tako sam završio s najnižim prosjekom ocjena u povijesti i najnižim u povijesti fakulteta: 6,2.
Zapad ga je privukao kada je prvi put s majkom posjetio Trst i ugledao poznate traperice s patentnim zatvaračem i crvene veste. Od tada nije prestao putovati.Tada sam kupio svoj prvi auto, fiat 132, kakav je danas bentley, iako sam se rano počeo uzdržavati, posuđujući nešto novca od roditelja.
Nije mi teško otići u petak poslijepodne u München ili Trst, kupiti nešto moderno, bio to magnetofon, televizor ili neka druga roba, i odnijeti to u Vrbas. U to sam vrijeme hodao s djevojkom čiji je otac bio učitelj u radničkoj školi u Münchenu. Prošao sam kroz to na različite načine. U početku sam uglavnom studirao fiziku. Postoji pravilo: za posebne jedinice ne birajte velike jedinice, već male i čvrste, jer su izdržljivije. Ti prestižni poslovi dobro su plaćeni. Primjerice, hitan istovar cementa u silose Vrba eliminira plaćanje skladišne naknade.
Prijatelj i ja smo s tri prikolice iskrcali 80 tona za sedam sati. Međutim, toliko cementne prašine ostaje u nosnim dlačicama da one postaju ljepljive. Radeći ovako tri dana, mogu zaraditi cijelu očevu plaću. Samo je sjedio pognute glave i nije ništa govorio. Za oca Crne Gore uvijek postoji velika distanca između oca i sina. Za razliku od njega, moja je majka uvijek pazila na mene i pazila da budem savršeno oprana, ispeglana i skuhana. rekao je Krstić.
- Oca je šokirao otvorivši privatni dimnjačarski obrt čim je diplomirao. Došao sam kući s pumpom za vodu i nekim čudima na prikolici, a on mi je rekao “Izlazi van, nisi mi parkirao u dvorište!” Ja sam te 16 godina školovao, ne za dimnjačara, nego za direktora ozbiljne firme.
“Brzo sam se prekvalificirao u pekača kokica. Saznao sam da je netko u Mađarskoj to napravio sjajan posao i postao milijunaš. Taj stroj se pokazao vrlo učinkovitim. Omjer ulaganja i dobiti bio je sedam! Danas su stvari potpuno drugačije , ali ovaj tip je bio jedini kojem sam spakirala torbe i otišla Mađarska s mojim kumom, ali zahvaljujući jednoj gospođi, ušli smo i ja sam sve ofarbao.
Vratio sam se i zaposlio nekoliko inženjera strojarstva i napravio isti stroj i u roku od dva mjeseca imao sam dva vlastita kamiona za dostavu kokica. , jer je bilo puno novca i nije bilo loše, ali nije mogao zamisliti da radi za Nekako smo ga nagovorili na to i na kraju mu se svidjelo majka je bila zadužena za proizvodnju, otac za fakturiranje i otpremu, a ja za organizaciju – opisuje Kostić poduzetničko iskustvo.
Naglasio je da ako se sutra želite baviti nekim privatnim poslom, što god da radite, prvo morate gledati globalno.U poslu morate imati oštro oko za dobre poslovne prilike, procijeniti ideju i način njezine provedbe.Iako sam Ekonomsku školu završila sa spomenutim prosjekom 6,22, najlošija od nas 80 koji smo je završili u roku, završila sam s desetkom, a diplomski rad je bio Uvod u informatičke sustave u tvornici šećera koji sam i obradila. kasnije učinio.
Više od 30 godina radio sam i po 12 sati dnevno, čak i na odmoru, što malo tko može. Međutim, dugo vremena nisam radio za novac, već za uspjeh, kao što slikar uvijek slika. Za mene je svaka nova tvrtka uspjeh, nova pobjeda. Kada bih se danas vratio na svoj put, najradije bih se zaposlio u nekoj dobroj firmi gdje bih mogao doprinijeti i polako graditi svoju karijeru te se pokušati odlučiti primijeniti stečene vještine bilo gdje u svijetu – zaključio je Miodrag Kostić. godina prije.
