Srpski narod je od davnina na grobljima obavljao različite obrede i rituale koji nisu bili deo crkvenih običaja. Ovi običaji su često imali duboko ukorenjeno narodno verovanje, a bili su vezani za poštovanje pokojnika i očuvanje tradicije. Međutim, kako je vreme prolazilo, došlo je do sve većeg otuđenja od tih običaja, pa su mnogi od njih postepeno nestali ili su se prilagodili savremenim normama i verskim praksama.
Na koje se načine razvijaju običaji u odnosu na one koji su umrli i dane određene za njihovo sjećanje? U kojoj se mjeri ti običaji sada razlikuju od crkve, vjere i istinskog štovanja pokojnika?Kršćanski nauk ističe dužnost molitve za pokoj duša naših najmilijih, paljenja svijeća, služenja zadušnica, gradnje jednostavnih spomenika s kršćanskim elementima i održavanja čistoće grobova. Ove aktivnosti dobro podupiru crkveni kanoni.
- 1. Grobovi koji su zanemareni i ostavljeniBrojni grobovi ostali su neobilježeni i zanemareni, što odražava nedostatak pažnje prema onima koji su preminuli.Čini se da u Srbiji postoji kontradiktorna perspektiva u pogledu ovog elementa kulture. S jedne strane, neki grobovi su ostali neobilježeni, zapušteni i zaboravljeni.
2. Raskoš i eksces u grobnicamaSuprotno tome, često postoji preuveličavanje u drugom smjeru, budući da na grobljima niču raskošni spomenici i kapelice koje izgledaju poput kućica, zajedno s modernim pogodnostima poput hladnjaka, televizora i namještaja. Ove prakse ne pripadaju kršćanskoj baštini; nego predstavljaju pogrešno tumačenje tradicije.
Prema učenju Crkve, spomenik služi kao skromni prikaz kršćanske vjere, tipično simboliziran križem. Značajniji od vanjskog sjaja je istinski čin sjećanja koji se izražava molitvom, dobrotvornim akcijama i potporom potrebitima. Angažiranje u humanitarnim naporima, kao što je pomaganje manje sretnima i doprinos crkvama, bolnicama ili dječjim domovima, najtočnije utjelovljuje bit kršćanskog duha.
3. Nedostatak molitveŠto se tiče stajališta Crkve o sprovodu, ključni element je sam sprovod, koji podrazumijeva molitvu za dušu pokojnika i za oproštenje grijeha. Osim toga, spomen obilježja koja se odvijaju od kuće do groblja imaju značaj jer služe i kao molitveni čin. U tom kontekstu žito i vino imaju posebno simboličko značenje, odražavajući duhovnu tradiciju usmjerenu na vječno sjećanje na one koji su umrli.
- Umjesto da se fokusiramo na raskošne tradicije, bitno je vratiti se temeljnim vrijednostima molitve, skromnosti i ljudskosti, koje uistinu utjelovljuju značaj odavanja počasti našim preminulima. Promjena dugotrajnih običaja koji su postojali stoljećima predstavlja izazov za zajednice, no nedavno uvedene prakse prilagodljivije su i mogu se relativno lako mijenjati.
4. Pretjerano trošenje na darove i vijenceKupnja skupih vijenaca i darivanje sudionika na pogrebima pretvorilo se u nepotreban običaj, a ta se sredstva mogu bolje potrošiti na potporu članovima obitelji ili u dobrotvorne svrhe.Jedan primjer za to je kupnja vijenaca za sprovod, a zatim davanje različitih darova svim sudionicima. Obje radnje uključuju značajne troškove i potpuno su nepotrebne. Učinkovitiji pristup bio bi ponuditi sredstva namijenjena za vijence izravno domaćinu ili kućanstvu, jer bi to pomoglo u upravljanju pogrebnim troškovima.
5. Slavlja na grobljuOrganiziranje jela i pića na grobljima lako može zamagliti granice poštovanja, pretvarajući sprovod u slavlje, što mnogi smatraju krajnje neprimjerenim.Na srbijanskim grobljima uobičajeno je da se osigura hrana i piće, što može dovesti do toga da se sahrana pretvori u slavlje, a neki gosti konzumiraju previše i ponašaju se nedolično.
Jedan od najtežih prijestupa koji se mogu dogoditi na groblju je nedostatak poštovanja prema pokojnicima, što jasno ukazuje na nepoštivanje sjećanja na njih.6. Staromodne prakse koje uključuju ugljen i voduIako ove prakse potječu iz doba borbe protiv infekcija, određene tradicije poput bacanja žeravice preko sebe sada se smatraju nepotrebnima i zastarjelima.
- U pojedinim krajevima Srbije postoji običaj da se pojedinci koji se vraćaju s groblja zaustavljaju u dvorištu kako bi oprali ruke i uzeli ugalj iz žeravice, koju zatim rukuju i prebacuju preko sebe. Ova praksa potječe iz vremena kada su u Srbiji bile raširene zarazne bolesti, a to je bila metoda dezinfekcije koju su nalagale građanske vlasti. U današnje vrijeme sudjelovanje u ovom običaju nije obavezno. Ipak, preporučljivo je imati na raspolaganju vodu i ručnik za one koji nemaju pristup slavini ili kupaonici, jer je pranje ruku ključno za higijenu.
7. Uklanjanje “brave duše”.Crkvena tradicija ne uključuje žrtve za dušu pokojnika, osim kada su namijenjene pomoći manje sretnima.Za četrdesetodnevni spomendan vežu se razne tradicije, a jedna od njih uključuje i klanje “brava duše”. Ova praksa nije dio crkvenih ili vjerskih tradicija. U okviru tih običaja, jedina svrha klanja može se sažeti i potvrditi kao: znači opskrbiti potrebite, služeći kao dobročinstvo za mir duše pokojnika. Svi ostali aspekti su čisto poganski i nemaju veze s crkvenim običajima u vezi žrtvovanja.
8. Nesporazumi misa zadušnica.Održavanje gozbi nakon mise zadušnice je nepotrebno i nije u skladu s crkvenim običajima koji se fokusiraju na molitvu, žito i vino.Molitve ili parastosi za one koji su umrli mogu se održati nakon šest mjeseci ili godinu dana. Kao i za četrdesetnicu, priprema se žito koje svećenik blagoslivlja, a zatim se odlazi na groblje gdje se pale svijeće i okadi grob.Zadušnice se mogu održavati češće, a slavlja tijekom tih događaja nisu tradicionalna praksa crkve.
