Tih dana, emocije su se mjerile dubinom riječi ispisanih na stranici i intenzitetom suza koje su padale na nju, ostavljajući iza sebe tintom umrljane ostatke ljubavi, tuge i čežnje.Tijekom 1960-ih mnogi su se muškarci prijavili u vojsku, obično u trajanju od dvije godine, ostavljajući za sobom svoje obitelji, prijatelje i one koje su voljeli. Ovo doba bilo je obilježeno teškim rastavama, ali je također bilo prožeto osjećajem obećanja. U vojarni bi noću palili svijeće, s perom u ruci, sastavljali pisma onima koji su im bili dragi. Svako slovo sažimalo je njihove misli, čežnje i težnje.
Ispričali su svoja iskustva u vojsci, opisujući stroge naredbe koje su slijedili, uz trenutke zbog kojih su im srca lupala pri izgledu da će se vratiti kući. U međuvremenu, njihovi najmiliji ostali su strpljivi, provodeći dane prožeti mislima o onima koji su daleko, željno iščekujući dolazak poštara. Kad bi pismo konačno stiglo do njih, čitali bi ga više puta, pomno ispitujući svaku riječ i interpunkcijski znak kao da traže toplinu ruku koje su ga ispisale na papiru. Često bi im suze tekle niz obraze dok su upijali iskrene izjave ljubavi i obećanja povratka.
- Ljubav koju su dijelili bila je ona koja je izdržala kušnje strpljenja, koju su karakterizirali čežnjivi pogledi u horizont i sanjarenja o budućim ponovnim susretima. U nedostatku pogodnosti telefona ili videopoziva, oslanjali su se isključivo na olovku i papir, u kombinaciji s nepokolebljivom vjerom u emocije koje su ih povezivale. Možda je upravo ta potreba za trudom, vremenom i iskrenom predanošću ono što je te emocije učinilo tako dubokim i intenzivnim.
U eri u kojoj su tehnologije istisnule tradicionalnu tintu i papir, duboki utjecaj riječi često nam izmiče iz sjećanja. No, skrivena u zaboravljenim kutijama, još uvijek se mogu pronaći ona ostarjela pisma, požutjela od vremena, koja pripovijedaju priče o ljubavi, izdržljivosti i otpornosti emocija koje ni vrijeme ni udaljenost nemaju moć umanjiti.Mlada žena podijelila je na Twitteru pismo svog djeda koje je on napisao njezinoj baki dok je bio u vojsci i dirnulo je srca svih koji su ga pročitali.Slika koju je Paja prosledio svojoj Ljili osvanula je na društvenim mrežama. Mlada žena podijelila je pismo u kojem stoji: “Bako, nedostaješ mi.
- Na poleđini se nalazila srdačna poruka u kojoj je Paja svojoj Ljili iskazivao dubinu svoje čežnje za njom i učestalost svojih misli o njoj – artikulirana s iskrenošću i suzdržanošću, utjelovljujući džentlmenski dekor koji karakterizira tradicionalne izjave ljubavi.Dok pregledavam zbirku fotografija, na poleđini jedne primjećujem ispisanu posvetu koju je moj djed poslao mojoj baki tijekom služenja vojske 1968. godine.
“Ljilja, neka ova slika zauvijek nosi dragi lik u tvom sjećanju. Kad god naiđeš na izazovnu okolnost, osvrni se na nju i otkrit ćeš rješenje svih pitanja. Podsjetit ćeš se da je mladić odjeven u sivu i maslinastu uniforma gaji neizmjernu ljubav prema tebi.„Isključivo tvoje, Paja.Naknadne primjedbe ostavile su dubok dojam, budući da su svi bili duboko dirnuti iskrenim emocijama poruke i iskrenom privrženošću prenesenom kroz njezine riječi.
– Izvrsno!Suze su mi tekle niz lice.Prenošene poruke bile su naklonosti, emocija i ohrabrenja. Popraćena potresnom slikom, poruka je duboko odjeknula. Izrazi poput “Razumijem tvoje osjećaje”, “hajde da riješimo ovo”, “prosipanje”, “pozivanje” i “mudrost” bili su među odgovorima koje su dirnuti pratitelji ostavili ispod objave. Fotografija na kojoj su Paja i Ljilja, središnji likovi ljubavnog pisma njihove unuke, dodatno je izmamila suze onima koji su u tom trenutku shvatili cijelu priču o dubokoj ljubavi.
