Jedan čin dobročinstva je mladu djevojku koštao posla ali se priča na tome nije završila. Naime ona je platila gorivo nepoznatom siromašnom čovjeku na pumpi na kojoj je radila.
Subvencionirao sam gorivo jadnom čovjeku iz vlastitog džepa – a menadžer me otpustio s posla kao da sam počinio zločin. Stajao sam blizu blagajne, još uvijek osjećajući posljedice onoga što se dogodilo, dok je čovjek kojem sam pomogao nestao iza pumpe sa suzom u oku. Menadžer je vikao pred cijelom publikom, govoreći da pravila postoje jer postoji razlog i da sam prešao granicu kao da je riječ o mojoj vlastitoj pumpi. Nisam mogao vjerovati da je dobrohotan čin postao uzrok poniženja pred svima. Skupio sam svoje stvari, pitajući se jesam li učinio nešto krivo jer sam želio da se netko tko nema ništa vrati kući s čašću.
Kasnije, samo pola sata kasnije, crna limuzina je dovezena na parkiralište, a iz nje je izašao čovjek za kojeg se očekivalo da će izaći. U sekundi je sve utihnulo, menadžer je problijedio, a ja sam shvatio da nešto značajno dolazi. I ono što je vlasnik pumpe učinio u sljedećih nekoliko minuta iz temelja mi je promijenilo život. Kad sam napustio svoje radno mjesto s koferom u kojem su bile moje stvari, osjećao sam se kao da me cijeli planet kaznio za najosnovniji čin dobre volje. Stajao sam na parkiralištu i promatrao svoje ruke, koje su mi se još uvijek tresle od poniženja.
Nije me boljeo gubitak radnog mjesta, već način na koji me je moj menadžer utjecao, uvjeravajući me da sam ništa. Sjeo sam na klupu kraj ulaza u benzinsku postaju i pokušao udahnuti, ali slika starca da sam platio za gorivo i dalje mi se pojavljivala. Promatrao sam kako mu se lice ozari kad sam mu rekao da se ne brine, da ću ostatak pokriti ja. I nisam to postigao zato što sam bio bogat ili glup, već zato što sam to prečesto u životu doživio da ne bih imao. Osjetio sam osjećaj nepravde, ali i ponosa, jer sam barem postigao nešto korisno. Pola sata nakon toga, dok sam pokušavao pronaći novi posao, čuo sam tutnjavu motora.
- Pogledao sam oko sebe i vidio crnu limuzinu kako se približava točno ispred ulaza. Vrata su se otvorila i izašao je muškarac u tamnom odijelu, izgledajući kao netko tko posjeduje i zgradu i zemljište na kojem se nalazila. Nisam znao tko je to bio, ali upravitelj je isprva izgledao blijedo. Promatrao sam ga kako juri prema čovjeku, pokušavajući popraviti košulju i ukloniti svoje nervozno ponašanje. Vlasnik benzinske postaje – sada je bilo očito da je on taj koji nije uzvratio osmijeh, samo je gledao čovjeka kao da procjenjuje svaku izjavu koju će dati. Približio sam se kraju spektra, više iz znatiželje nego iz bilo kojeg drugog razloga. “Gdje je ona?” čuo sam ga kako hladno pita. Upravitelj me je proučavao kao da sam mladić koji se pokušava zaštititi od kazne. Ovdje je, gospodine.
Nedavno sam riješio problem. Sve imam pod kontrolom. Vlasnik ga je prekinuo prije nego što je uspio završiti svoju izjavu. „Problem? Je li to ono o čemu želite da razgovaram o onome što se ovdje dogodilo? Nisam razumio što govori dok nije krišom izvadio mobitel iz džepa. „Sve sam snimio“, glatko je objasnio. Promijenio je ekran na menadžera i vidio sam snimku koju je napravio jedan od kupaca. Videozapis me je prikazivao kako plaćam gorivo starijem čovjeku dok menadžer viče na mene pred cijelim svijetom. Nisam mogao vjerovati – netko je vjerojatno to snimio. Mogao sam vidjeti da je menadžerovo lice bez riječi, međutim, vlasnik nije želio stati.
Njegove riječi bile su jednako oštre, ali ipak promišljene. Osjetio sam stezanje u grlu dok sam pokušavao zadržati suze koje nisam želio pustiti pred ljudima. Objasnio je da je žena uzrok njegove povezanosti s ponosom, a ne sa sramom. Menadžer je pokušao objasniti stvari, ali vlasnik je jednostavno vikao. Ne želim objašnjenje. Zahtijevam da odustanete. Sad.” Promatrači su počeli šaptati, jer nitko nije očekivao da će se ovo dogoditi. Voditelj je pogledao u pod, znajući da nema drugog izbora. Otišao je bez riječi, a ja sam stajao ovdje kao da sanjam nešto čudno. Vlasnik mi se zatim obratio, ali ovaj put je pokazao mnogo blaži izraz lica. “Hvala vam”, rekao je tihim glasom. Čovjek kojem ste pomogli… Ovo je moj ujak. Srce mi je prestalo kucati kad sam čuo te riječi.
Nisam mogao vjerovati da je stariji čovjek, koji je izgledao kao da je sve izgubio, zapravo član obitelji čovjeka koji je posjedovao lanac benzinskih postaja diljem regije. “Nisam znao… Samo sam mu htio pomoći”, rekao sam. “A vi biste trebali dobiti povoljniji položaj od blagajnika”, rekao je, pružajući mi svoju posjetnicu. Ako želite, možete preuzeti ovaj položaj od danas. Uz potpunu uplatu, potpuna prava i poštovanje koje ste već pokazali. Nisam mogao govoriti nekoliko sekundi, jer je svo iskustvo koje sam imao tog dana odjednom imalo drugačije značenje.
Prišao sam mu i izrazio svoju zahvalnost, unatoč nedostatku riječi. Doživio sam čast koju me je upravitelj pokušao lišiti vraćajući se k meni. Publika je počela pljeskati, ovo je bila prva prilika u kojoj sam osjetio vrijednost ljubaznosti, čak i kada je to uključivalo cijenu. Vlasnik je otišao kako je i stigao: tiho, ali s oznakom na prolazu. Ostao sam na parkiralištu, svjestan da mi se život promijenio u samo jednom danu. Sve zbog malog indakana koji većina ljudi ne bi ni prepoznala. Te večeri, kada sam se vratio kući, pregledao sam svoje dlanove – iste one kojima sam dan prije financirao gorivo za stranca. I prvi put sam bio sretan zbog toga tko sam.
