Svaki narod na planeti zemlji ima svoje običaje i stara narodna vjerovanja a mnogi ih se i danas pridržavaju. Govorićemo o legendi koja se zove zmija čuvarkuća i šta njeno pojavljivanje znači.
Topli dani obično imaju veću prisutnost kretanja u prirodi, osim toga, sezonske se životinje obično rjeđe promatraju. Među njima zmije su najpopularnije životinje, povremeno iz znatiželje, a najčešće iz razloga straha. Mnogi pojedinci ne razlikuju otrovne od korisnih vrsta, zbog čega se svaka zmija smatra opasnom. Međutim, stara legenda ima drugačiji pogled na zmiju koja životinju predstavlja u drugačijem svjetlu – kao vlasnika kuće, roditelja i simbola radosti. Zmija u kulturnoj tradiciji Naši preci prirodu nisu smatrali mjestom gdje jednostavno preživljavaju. Smatrali su da svaka biljka, svaki kamen i svaka životinja imaju određenu svrhu i značaj. U ovoj pripovijesti priča se o zmiji koja ne čini zlo, ali ima pozitivan rezultat – rođena je zmija koja čuva kuću.
- Stare balkanske tradicije pokazuju da ova zmija nije bila tipičan gmaz koji je klizio kroz travu. Pričalo se da živi u temeljima zgrade, ispod praga ili u blizini ognjišta, prostora koji je prije bio središte doma. Ljudi su ga smatrali zvjezdarnicom koja bilježi svaku raspravu, svaki užitak i bol, povezujući ga s precima koji više nisu dio živih. Poštovanje umjesto straha Danas, kada se zmije obično kolju čim se pojave, poštovali su starije ljude. Očekivalo se da će njihova prisutnost biti znak tišine doma, da posjeduje nevidljivog zaštitnika.
Ako se zmija doista pojavila, to se smatralo porukom koja se ponekad koristila za upozorenje na bolest ili smrt, ponekad za nagovještaj promjene, a ponekad za označavanje da obitelj ima dodatnu zaštitu. U nekim krajevima pojedinci su mu davali mlijeko, kruh ili porciju mesa. Ovu radnju nisu izveli iz straha od nepoznatog, već zato što su vjerovali da je neophodno održati harmoniju s bićem koje je dio i sadašnjeg i budućeg svijeta. Vjerovalo se da se sa zmijom može razgovarati bez ikakvog zvuka, gotovo kao da se obraća starom znancu. Obrasci i poruke Kobra koja je čuvala kuću nije imala jedno lice. U nekim je tradicijama bila bijela, blistava i spokojna – simbol sigurnosti, sjaja i duhovnosti.
Drugi računi ga imaju u mračnom obliku, ali ne kao opasnost, već kao oblik zaštite za skrivene moći. Boja i način na koji se javlja uvijek su imali simbolično značenje: ako se pojavi na pragu, vjerovalo se da netko odlazi iz kuće; ako se pojavi u blizini kolijevke, to je značilo da će dijete imati posebnu zaštitu. Bez obzira na izgled, zmija čuvarica bila je odraz kućanstva. Njezini su se postupci smatrali reprezentativnim za stanje obitelji. Ako je bila mirna, pretpostavljalo se da vlada sklad; ako je iznenada nestala, to se smatralo nepovoljnim znakom.
Kako su se vremena razvijala i strah od zmija povećavao, sve više i više ljudi posvećenih zmijama ubijano je u izravnom kontaktu. Time je očito bila namjera izazvati nesreću. Smatralo se da će osoba koja ubije zmiju prekršiti i prirodni poredak i donijeti prokletstvo u svoj dom. Rečeno je da će mu doći bolesti, razmirice i nesloga u obitelji. I danas se u pojedinim selima može čuti kako ljudi traže: “Nemoj se s njom družiti, ona ti čuva prebivalište.” Da je netko slučajno ubio zmiju, mještani bi to kasnije često pripisali ničemu značajnom. Možda slučajnost ili sugestija da se ne koristi ono što je starije od svih naših teorija. Današnji životni tragovi u suvremenom svijetu.
Unatoč činjenici da živimo u vremenu betona, tehnologije i brzine, pečat ovih ideja nije iskorijenjen. Mnogi su običaji zaboravljeni, ali ne i shvaćanje da zmija može biti znak. Kad prođe kroz dvorište, mnogi i dalje zastaju, ne zbog straha, nego zbog poštovanja. Kao da se neko daleko sjećanje ne može izbrisati: sjećanje na dom veće je od zidova koji ga dijele, a nevidljivi obrambeni mehanizam postoji da ga zaštiti. Upravo zato su se sačuvale priče o zmiji koja čuva dom. To nisu samo priče, već dio kolektivnog načina razmišljanja. Sugeriraju da dom nije samo građevina, već i mjesto koje čuva uspomene, gdje se manifestiraju duhovi predaka i gdje se toplina prenosi s roditelja na dijete.
Kuća kao sveto utočište Danas naši preci dom smatraju živim bićem. Svaka daska, svaki kamen i svaka kutija za cigarete imali su narativ povezan s njima. Zmija domaćica bila je utjelovljenje ovog koncepta: podsjetnik da kuća ima duha, da disanje njezinih zidova nije prazna predstava. Kad je vjetar zagradio vrata ili prozor i stvorio buku, ljudi su pretpostavili da to nije samo slučajnost, već signal da kuća komunicira sa svojim stanarima. U tom smislu, zmija se smatrala metaforom za taj neprimjetni život. Tih, neprimjetan, ali prisutan – poput fantazme koja nadzire ulaz.
