U današnjem ubrzanom i konzumerističkom načinu života ljudi su fokusirani samo na sebe i svoju dobrobit i sve je manje empatije. Međutim dobrota nije nestala kao što se vidi iz naše priče.
Smjestio se ispred trgovine, sav okupljen, ruke skrivene u rukavima velikog kaputa. Nije trčao, nije govorio, samo je promatrao tlo dok mu je dah izlazio u malim paketićima. Kad sam primijetio da mu prsti mlataraju, a dlanovi su mu se trnuli od hladnoće, odmah sam skinuo rukavice i dao mu ih. Podigao je pogled, pa pogledao dolje, kao da mu nitko nikada ništa nije dao, a da nije nešto tražio zauzvrat. Ne moraš mi ništa dati zauzvrat, rekao sam brzo jer sam vidio da želi nešto reći. Samo je potpisao još nekoliko dokumenata, uzeo je rukavice i tiho rekao: “Hvala vam.” Nastavio sam hodati bez previše brige.
Mislio sam da sam obavio mali zadatak, nešto što bi svaka normalna osoba učinila. Međutim, slika njegovog pogleda cijele noći ostala mi je u mislima, bio je važniji nego što bi djeca trebala biti. Sljedećeg jutra, dok sam prelazio vrata da krenem na posao, primijetio sam nešto neobično. Nešto je bilo vezano za kvaku, i činilo se da je pričvršćeno uzicom, netko je htio da se uvjerim da to promatram. Srce mi je na trenutak prestalo kucati. Približila sam se i shvatila da nema smisla… Jer čovjek kojeg sam sinoć srela nije izgledao kao da ima kvaku, pa sam pretpostavila da nema torbicu, sve dok nisam shvatila što zapravo držim u ruci.
Kad sam izvadila alat iz ruke, osjetila sam lagano drhtanje, ali nisam razumjela zašto. Bio je to mali, oštećeni metalni privjesak koji je nalikovao psu, s tankom žicom pričvršćenom na njega. U početku se činilo da nema veliku vrijednost, ali odmah sam prepoznala da posjeduje veličinu koja nije povezana s tvari. Okrenula sam položaj i promatrala deminutiv napisano ime. U tom trenutku, moj se puls ubrzao. Ime napisano na poleđini bilo je isto ono koje sam čula sinoć kada je dječak jednostavno odgovorio na pitanje o svom imenu. Nedostajalo mi je razumijevanja potrebnog da shvatim kako je znao gdje živim. Glava mi je bila puna pitanja, ali nijedan odgovor nije dolazio sam od sebe.
Pogledala sam niz cestu, ali nikoga nije bilo. Mirnoća jutra djelovala je kao da nije na svom mjestu. Vratila sam se do stana i sjela za stol za večeru, s privjeskom u ruci kao dokazom da se nešto događa. Počela sam razmatrati svaki aspekt dječaka i kratko vrijeme koje smo proveli zajedno. Nije izgledao kao mladić koji se bez razloga mota okolo. Njegove su riječi bile sažete, ali značajne. Kao da je prerano upoznao svijet. Tog dana teško sam se usredotočila na posao ili na razgovore s ljudima. Misli su mi se stalno vrtjele oko pitanja zašto bi netko stavio nešto tako osobno u moju kvaku. Navečer sam se vratila u trgovinu gdje sam ga srela.
Čekala sam nekoliko minuta, ali dječak se nije pojavio. Samo hladan vjetar i nekoliko prolaznika. Već sam smatrala da je to kraj priče kad sam čula tihi zvuk iza sebe. Vratio sam se i promatrao dječaka kako stoji nekoliko koraka dalje, ovaj put s rukavicama. Pogledao me zabrinuto, ali nije se činio uplašenim. U tom točnom trenutku shvatio sam da me očekuje. Činilo se da zna da ću se vratiti. Raspitao sam se o privjesku, ali nisam progovorio. Objasnio mi je da je to isključivo vlasništvo njegovog oca.
Opisao je ocu da mu je preporučio da uvijek cijeni svakoga tko mu pomogne, čak i ako je pomoć mala. Privjesak, objasnio je, bio je namijenjen kao znak zahvalnosti. Te su riječi bile pogubnije nego što sam očekivao. Objasnio mi je da živi s bakom i da često nema tople odjeće. Njegove rukavice, objasnio je, griju više od bilo kojeg drugog predmeta koji posjeduje te sezone. Dok je govorio, gledao me je u oči bez trzaja ili oklijevanja. Nije tražio ništa više. Jednostavno je htio znati jesam li pronašao što je ostavio. Imao sam knedlu u grlu dok sam čuo. U tom trenutku shvatio sam da rukavice nisu obični darovi. Za njega su pokazali da starac još uvijek može percipirati.
Za nekoga tko je prebrzo odrastao, iskustvo znači više od novca. To je bilo očito dok sam ga promatrao kako ih pažljivo slaže. Složio sam se da ću otpratiti prijatelja u trgovinu i kupiti mu nešto toplo. Nije izrazio svoj protest, već je pitao je li to prihvatljivo. Ta jednostavna tjeskoba me iznervirala. Kupio sam mu čaj i hranu, čak je i prihvatio hranu s izvanrednom dozom zahvalnosti. Nije imao želju ništa promijeniti. Prije nego što smo se rastali, obavijestio me je da je privjesak sada moj. Objasnio je da je to ispravno jer sam mu pomogao bez pitanja. Nisam znao što da odgovorim.
Samo sam potpisao još nekoliko primjeraka i stavio privjesak u džep. Očekivao sam da ga nikada nećemo baciti. Te večeri sam dugo razmišljao o stvarima. Cijenila sam male korake koje se mogu poduzeti da se nekome promijeni dan. Jedan par rukavica, jedan usredotočen trenutak. Osim toga, to mi je dalo razumijevanje što je uistinu značajno. Ta me emocija nikada nije napustila. Od tada, svaki put kada dođe zima, nosim dodatne rukavice sa sobom u ruksaku. Ne zato što mislim da će se vratiti. Jer razumijem vrijednost malog čina. Privjesak je i dalje postavljen na mom stolu.
To se podudara s konceptom Gentleze, koji nikada potpuno nestaje, već mijenja oblik. Povremeno ga vidim ispred trgovine, ali sada nije sam. Ljudi mu prilaze, a netko će mu čak i dati novi kaput. Nisam sigurna jesam li započela nešto novo ili je svijet jednostavno usvojio drugačiji obrazac. Međutim, znam da sam se tog dana nalazila na pravom mjestu. I da sam bila u pravu. Danas, ako pogledam kvaku na svojim ulaznim vratima, sjetim se tog jutra. Bila sam svjesna šoka, zbunjenosti i usamljenih uputa koje sam tada primila. Neke poruke su tihe. Proizvode se u količinama. Ostaju zauvijek.
