Danas vam donosimo ispovijest jednog mladog čovjeka koji je sam odgajao svoga sina i trudio se da mu omogući normalno djetinjstvo. Na proslavi sinovog rođendana desilo se nešto što nije očekivao.
Zovem se Evan, imam 33 godine i samohrani sam otac. Moj sin Leo ima deset godina i vjeruje da sam čarobnjak jer mogu raspetljati električne kablove bez psovanja. Živimo u maloj kući s dvorištem i starim roštiljem na koji sam naišao pored kontejnera za smeće. Moja obitelj je udaljena samo 20 minuta vožnje, ali tog dana sam shvatio koliko su zapravo daleko. Bila je subota, proslava Leovog 10. rođendana.
Ukrasio sam dvorište plavim vrpcama, kupio tortu u trgovini i unajmio napuhan nogometni gol. Došlo je šestero njegovih pratitelja, lutali su, hihotali i proždirali planet. I dok su uživali u zabavi, ja sam stalno gledao u mobitel. Mama je rekla da će stići. Sestra Kourtney trebala je donijeti balone. Brat Nate, slijedeći upute iz teretane. Svaki put kad bih na ekranu vidio skup obiteljskih poruka, nestalo bi ni traga boji.
Pizza je bila gotova i uputio sam vozača da pričeka dok, mislim, automobili stignu svakog sata, to bi bio moj auto. Nitko se nije pojavio. Sunce se pomicalo, djeca su izuvala cipele i zabavljala se, a ja sam gledao s osmijehom koji je zadržao svoju poziciju kao krinka. Susjed je donio dodatni hladnjak s ledom, rekao je: “Vidi koliko košta, značajan je praznik.” Klimnuo sam glavom, ali shvatio sam da to ne namjerava učiniti. Kad su djeca otišla, Leo je jednostavno pitao: “Tata, zar ne bi baka mogla doći?” Nisam imao odgovor. Jednostavno sam mu rekao da će možda sljedeće godine svi stići. Međutim, sljedeće godine nije stigla – pozivnica jest. Od mame.
- Za sestrinu mladu damu, rođendan “Slatke 16”. Cijena po osobi? Dvije tisuće dolara. Bez isprike, bez pojašnjenja. Samo poruka: “Pozdravi me.” Zatim sam je vratio – ništa. S porukom: “Čestitam.” Dva dana kasnije, policajci su posjetili moju rezidenciju. Zvuk kucanja bio je oštar, odlučan, kao da je netko pokušavao probuditi mrtvi zvuk moje rezidencije. Leo je sjedio u sobi, nagomilao Lego kockice i izbrusio se. Kad sam izašao iz auta, dva zaštitara čekala su na ulazu, djelovali su ozbiljno, s rukama na pojasevima, kao da nisu sigurni hoće li crtati olovkom ili im skinuti lisice. “Evan Brooks, gospodine?” upitao je jedan, viši, sa sijedom kosom i jedinstvenim tonom koji nije uspio potaknuti raspravu.
“Da. Što se događa?” “Imamo prijavu o potencijalnom zastrašivanju i neprijateljstvu putem tekstualnih poruka.” Zurio sam u strop, a zatim pogledao u pod. “Molim? Prijetnje?” Vaša majka, gospođa Linda Brooks, dokumentirala je događaj koji je uključivao novac koji ste joj dali i poruku koju ste protumačili kao prijeteću. Nasmijao sam se, ali ne humorno, već nevjerojatno. “Strašno? Dao sam joj dolar i napisao “Čestitam”. Ako je to rizik, nemam pojma u kakvom svijetu živimo. Niži časnik pogledao je svog kolegu i rekao: “Gospodine, mi samo obavljamo svoje dužnosti.” Samo promatramo.”
Dopustio sam im da uđu. Na stolu je još uvijek bila torta do pola puna Leove rođendanske proslave, na kojoj je pisalo “Razina 10”. Dok su časnici prolazili kroz kuhinju, Leo je provirio oko kuhinje i tiho rekao: “Tata, hoće li te primiti?” Taj glas, ispunjen užasom, prožeo mi je dušu. Naklonio sam mu se ispred. “Ne, sine. Nedavno su nas posjetili da razgovaraju.” “O baki?” “Da.” Ne bi li trebala slaviti moj rođendan? Nisam znala što da kažem. Jednostavno sam ga zagrlila i rekla: „Neki ljudi dođu kad je potrebno, ali ne kad je potrebno.“ Kad su policajci otišli, ostao sam u hodniku, osjećajući kako zidovi postaju jači.
Tog dana shvatio sam da obitelj nije krvno povezana: već su to oni koji se pojave, čak i s plastičnom bocom vode i neosuđujućim osmijehom. Sljedećih dana nisam odgovarao ni na kakve poruke. Mama je rekla: “Nisi trebao stvarati dramu.” Medicinska sestra se nasmiješila. Brat/sestra je samo rekao: “Izmišljaš ovo.” Sve sam izbrisao. Promijenio sam bravu, promijenio broj, kupio nove Lego kockice i rekao Leu da ćemo putovati na mjesto gdje nitko neće morati čekati. Preselili smo se u manju zajednicu, s manje buke i drvećem koje nije znalo moje ime.
Prve noći Leo je pitao: “Tata, hoćemo li ovdje slaviti rođendane?” Svake godine, rekao sam. Osim toga, svake godine će se poboljšavati. Hoće li doći baka? “Ne, sine. Međutim, razumiješ? Možda će se pojaviti netko kompetentniji.” I bio je u pravu. Sljedeće godine, kada je imao 11 godina, naše dvorište je vrvjelo djecom iz okolnog područja. Nisu bili obitelj, ali su ipak sudjelovali u zabavi, smijehu i paljenju svijeće. Dok sam svjedočio tom događaju, prvi put nakon dugo vremena osjetio sam smirenost. Negdje usred buke, zazvonio mi je mobitel. Broj telefona koji je nepoznat.
Nisam htjela odgovoriti, ali Leo me pogledao i rekao: “Možda je baka.” Pritisnula sam tipku “odgovori” i čula sam stoljećima star glas. Evan, nisam došla ovdje jer sam mislila da te mogu kazniti. Međutim, vjerujem da sam kaznila sebe. Zaustavila sam se. Nisam bila sigurna bih li se smijala ili plakala. Mama, rekla sam tihim glasom, ovo više nije stvar kazne. Ovo se tiče Lee. Ona zaslužuje one koji se pojave. “Mogu li i ja doći sljedeće godine?” nervozno je upitala. Promatrala sam Leovo ponašanje oko paljenja svijeća, okružena pojedincima koji nisu imali krvi, ali su bili iskrenije prirode.
“Ne znam, mama”, rekla sam. “Više nemam ovlasti donositi vlastite odluke. On donosi odluku.” Prije nego što sam spustio slušalicu, čuo sam je kako uzvikuje: „Reci mu da ga baka voli.“ „Hoću“, rekao sam i prvi put nisam povjerovao da je to laž. Te večeri, nakon što su svi otišli, Leo je zauzeo svoje mjesto na travnjaku i promatrao zvijezde. „Tata“, rekao je, „imao sam lijep dan.“ I moj sin. Razumiješ li zašto? „Zašto?“ Oni koji su htjeli doći nisu bili prisiljeni to učiniti. U tom trenutku shvatio sam da smo oboje zreli: on je mnogo toga doživio u svom kratkom životu, a ja nisam imao što vjerovati.
