Ružica Sokić, jedna od najsjajnijih diva jugoslovenskog glumišta, ostavila je dubok i trajan pečat u filmskoj i televizijskoj umetnosti. Njene uloge i replike postale su deo kolektivne svesti publike širom bivše Jugoslavije, gde su njeni likovi inspirisali generacije gledalaca, ali i mladih glumaca koji su u njenom radu nalazili nadahnuće i uzor.
Njezina opsežna karijera trajala je mnogo godina, au svakom filmu, predstavi i replici koju je napisala, oživjela je likove na jedinstven način, stvarajući nezaboravne uloge koje su definirale jedno razdoblje.
- Ključni vrhunci njezine karijere uključuju filmove poput “Kad budem mrtva i bijela”, gdje je snažno portretirala emotivne scene i zamršene likove, “Tesna koža”, u kojem je svojim šarmom i humorom osvojila publiku, i “Užička republika”, gdje je pokazala je svoju impresivnu svestranost baveći se povijesnim temama.Ružica je briljirala u izražavanju ljudskih emocija; njezin pogled, geste i glas dodavali su slojeve izvan običnog teksta, obogaćujući likove koje je portretirala i osiguravajući da ostanu nezaboravni.
Persida Pantić je stekla značajnu slavu ulogom u Tesnoj koži, a rado je pamtimo i kao Veliborku Prodanović iz serije “Srećni ljudi”. Tijekom devedesetih “Sretni ljudi” odražavali su našu stvarnost, a usprkos surovosti i teškoćama Ružica nam je svaki tjedan izmamila osmijeh na lice.”Ranch of the Damned” pojavio se kao istaknuti vrhunac dugometražne serije. Iako je stvarni život prikazan na pomalo sirov način, a naglasak je stavljen na život u malim mjestima, ova ekipa osvojila je srca publike. Nastup Ružice Sokić pružio nam je osvježenje i vratio osmijehe na lica, ispunivši i posljednju želju Ružice Sokić.
U privatnom životu, koji je ostao uglavnom izvan javnosti, Ružica je njegovala supruga Miroslava Lukića. Uživali su u sretnom i skladnom braku koji je trajao trideset godina. Dubina njihove veze pokazala se kad je Ružica pred kraj života izrazila želju da je se Miroslav sjeća, istaknuvši ljubav i bliskost koju su dijelili.“Samo me se sjeti”, završne su riječi Ružice Sokić, proslavljene dive jugoslavenskog glumišta, odlazeći u zagrljaj supruga Miroslava.
Njezina posljednja želja pretvorila se u prikaz duboke ljubavi koja je trajala do samog kraja. Njihov je odnos služio kao mjerilo brojnim pojedincima, primjer istinske podrške i međusobnog razumijevanja, nasljeđa koje su cijenili i priznavali oni koji su ih poznavali.Život se prema njoj grubo odnosio.Kći Petra Sokića, trgovca i jednog od suosnivača večernjeg lista “Pravda”, koji su 1904. godine osnovala braća Sokić, s početkom rata doživjela je značajne promjene. Zaplijenjena je tiskara Sokić, a nekoliko cimera preseljeno je u svoje stanove.
Nakon njemačke okupacije zemlje, Ružičin otac je osuđen na smrt. Ipak, na kraju je pušten i mogao se vratiti u Beograd, iako je izgubio sva građanska prava. Ružica je u intervjuu za Story 2006. godine naglasila da je ta faza njezina djetinjstva bila obilježena patnjom te ju je opisala kao tračku prirodu. Obitelji frizerke dodijelili su trosoban stan, po ruskoj stambenoj formuli”, ispričala je Ružica.
- “Mještani Rušnje su se loše ponašali prema nama, posebno prema mom ocu koji je bio optužen i zatvoren zbog verbalnog delikta. Čak su me i ispitivali, ali nisam dopustio da se mržnja ukorijeni u meni. Ne gajim mržnju prema nikome, pa ni prema onima koji izazvao destrukciju u mom životu”, rekla je jednom prilikom glumica.
Osjećala je duboku ljubav, ali nije bila sklona vidjeti sebe kao majku.Ružica je uživala u sretnom braku s Miroslavom Lukićem koji ju je podržavao i čuvao do samog kraja. Iako su bili duboko zaljubljeni i predani jedno drugome, ona je namjerno odlučila odustati od majčinstva.
I dok su mnoge žene koje se odluče odreći majčinske uloge često naišle na kritike, javnost je imala razumijevanja za Ružičinu situaciju.Ružica Sokić svojedobno je primijetila kako joj je težnja za karijerom značajno utjecala na prihvaćanje realnosti da nikada neće postati majka. Proživljavala je strah i od zaustavljanja svojih ambicija i od čina rađanja. Osim toga, suočavala se s velikim pritiskom, nakon što je prešla iz nesretnog djetinjstva, a primarna joj je želja bila ostvariti slobodu u svakom pogledu. U srži njezine pripovijesti ležao je duboki strah, predstavljajući ženu iz naroda.
Ružica je imala strast prema putovanjima, a najdraža su joj bila ona putovanja sa suprugom. Iako je bila staromodna žena koju su svi cijenili, uključujući političare i ugledne ličnosti, najviše joj je bilo drago kada su joj obični pojedinci prilazili na ulici i hvalili njezinu glumu.- Imala je naklonost prema svijetu koji je susretala na ulici. Prepoznavali su je svi vozači u prometu nazivajući je “Ružica nationale”. Prema riječima njezina supruga, uvijek je bila željna upustiti se u razgovor i podijeliti smijeh sa svima.
- Previdjela nas je.Ružica je nastavila stvarati gotovo do kraja života, a jedna od njezinih posljednjih predstava bila je “Žanka Stokić.” Svakom je izlasku pristupala kao malom slavlju. Susjedi koji su je za to vrijeme promatrali mogu potvrditi da je djelovala mladoliko, energično šetajući Krunskom ulicom.
Često viđena s ruksakom na ramenima, njezin je korak odavao dojam djevojka, a ne žena koja se suočava s ozbiljnim izazovima, “znali smo da ćemo se posvađati”, prepričao je njezin suprug, “pa bi izazvala metež, pitajući: ‘Gdje su moje naočale?’ Ostavio sam ih tamo, a ti si pospremala. Što si učinio s mojim naočalama? Nemojte ih odlagati!’ Bile su to svađe oko ključeva, ali i oko toga gdje mi je odijelo nestalo.
- – Nije bila svjesna svoje bolesti, a ni ja nisam znao koliko je ozbiljna. Nakon operacije 2012. godine uslijedila je nesretna situacija. Trebala je uslijediti rehabilitacija, ali je prestala nastupati. U siječnju 2013. pokušala je igrati još jednu predstavu, ali to je za nju bila značajna borba. Bilo joj je teško prisjetiti se riječi, oslanjajući se na to da će joj ih netko šapnuti. Postalo je evidentno da više ne može nastupati, a nešto joj se događalo.
Pretpostavili smo da je zaboravnost normalna pojava u njezinoj dobi, koja se ponekad naziva demencijom ili Alzheimerovom bolešću. Vodio sam je na razne pretrage, ali smo tek krajem 2013. na Klinici za neurokirurgiju saznali da je jako bolesna. Nažalost, ili možda na sreću, njezina se borba nije produžila. Te bolesti znaju biti mučne i dugotrajne, rekao je Miroslav drhtavim glasom.
Ružica se prije odlaska s ovog svijeta borila protiv jedne od najstrašnijih bolesti. Iako ju je društvo zanemarilo u njezinim posljednjim danima, njezino će nasljeđe ostati nezaboravno. Utjecaj Ružice i Miroslava na srpsku i jugoslavensku kinematografiju i kazalište traje unatoč njihovoj odsutnosti. Njihovi umjetnički doprinosi danas se slave kroz bezvremenske klasike koji čine bitan dio naše kulturne baštine, a njihova predanost umjetnosti nastavlja motivirati i utjecati na nove generacije stvaratelja. Ružicina posljednja želja, izrečena s ljubavlju i odlučnošću, svjedoči o trajnom značaju iskrenih emocija i predanosti, kao i o njezinoj izuzetnoj umjetničkoj ostavštini.
Desetljeće nakon odlaska, Ružica Sokić ustraje u ostavštini filmskih i televizijskih produkcija koje su odredile njezino vrijeme. Njezin talent, karizma i osebujnost služe kao svjetlo vodilja za buduće generacije, osiguravajući da su njezino ime i doprinos sastavni dio kulturne baštine ovog područja. Svojom gracioznošću i snažnim izvedbama Ružica Sokić uvijek će biti inspiracija – prikaz iznimne umjetničke briljantnosti koju vrijeme ne može umanjiti.
