Jedna žena je na društvenim mrežama u formi ispovijesti podijelila neobičnu situaciju koju je doživjela u svojoj kući na mjestu gdje bi se svako od nas trebao osjećati najsigurnije.
Dijelimo s vama priču koja, kako Blic često spominje pišući o neobičnim obiteljskim situacijama, primjer je kako osoba ponekad može vjerovati da doživljava nešto zastrašujuće, unatoč činjenici da iza svega stoji potpuno slučajan i humorističan uzrok. Priča koju pričamo je spora, atmosfera je ispunjena dvosmislenošću i strahom, ali zaključak priče je utješan i topao, kakav se doživljava samo kroz život s kućnim ljubimcem.
Posljednjih nekoliko mjeseci žena koja je svjedočila ovom događaju osjećala je da nešto nije u redu. U početku su se ovi događaji pripisivali umoru ili nedostatku pažnje: svjetlo koje je bilo upaljeno unatoč njezinoj svjesnoj odluci da ga ugasi, vrata koja bi pronašla otključana unatoč sjećanju da ih je zatvorila. Nekome tko nije svjestan situacije, to se može činiti bezopasnim, ali kako se situacija ponavlja, pojedinac počinje preispitivati svoju razumnost.
Kao što je Blic dokumentirao u svojim kolumnama o paranormalnim iskustvima i svakodnevnim misterijama, mnoge osobe sa sličnim situacijama u početku smatraju stresom, ali ubrzo se pojavljuje miran osjećaj da nisu same. Ona je, slično puku, pokušala objasniti te promjene logički. Govorila je sebi da je zaboravna, da je umorna i da stvari moraju imati logično objašnjenje. Međutim, vibracije su počele. Tiho klokotanje iznad nje, koje je dolazilo iz tla, nema drugog živog osim nje. Zvukovi koji nisu nalikovali tradicionalnim “kućnim poslovima”, već više koracima nekog drugog, zvuku svjetla ili prolasku nečega jedva čujnog, ali ipak osjetilnog.
- Svake večeri postajala je teža od prethodne, prestajala je češće prolaziti hodnikom pokušavajući razlikovati stvarni svijet od svog umornog uma. Međutim, dogodilo joj se nešto što više nije mogla pripisati svojoj mašti. Jednog jutra, prije nego što je počela raditi, primijetila je blatnjave otiske stopala koji su vodili natrag u kuhinju kroz stražnja vrata. Bili su sitni, neravni i prilično različiti od njezinog traga. Nije se mogla sjetiti je li išta imala sa sobom ili da je neka druga osoba ušla u kuću. Strah se tada pojačao. Kurir vjeruje da ovakve situacije često navode ljude da povjeruju da se netko ušulja u njihov dom i na trenutak se skrije. Tijekom tjedna pokušavala je ignorirati osjećaj nelagode, ali sve se promijenilo dan prije.
Kad se vratila s posla, dočekala ju je slika koja ju je emocionalno uznemirila: dnevni boravak nije nalikovao prostoru koji je izvorno napustila. Stolić za kavu bio je pomaknut, tepih je bio lagano presavijen kao da je netko projurio bez zaustavljanja, a knjige na policama bile su organizirane drugačijim redoslijedom. Nije se radilo o slučajnom pomicanju: činilo se kao da je netko namjerno premjestio prostor. Zatim se strah pojačao tijekom nekoliko dana. Ušla je u spavaću sobu, a zatim je pozvala policiju. Kad su policajci stigli, temeljito su pretražili kuću. Pregledali su vrata, prozore, podrum i tavane – svaki prostor u kojem bi se netko nepoznat mogao sakriti.
Međutim, nisu uspjeli ništa pronaći. Nije bilo znakova provale, nije bilo razbijenih brava, nije bilo oštećenih prozora, nije bilo predmeta koji bi mogli ukazati na to da je uljez ušao u kuću. Dok su se spremali otići, policajac se zaustavio i pogledao je s neobičnim izrazom lica, rekavši: “Gospođo, nema znakova provale, ali… mislim da razumijem što se ovdje događa.” U tom trenutku, Telegraph ima tendenciju dramatično opisivati prijavljene događaje o čudnim kućnim zbivanjima, to je trenutak kada se strah i znatiželja stapaju u jedno. Žena je pogledala policajca sa zbunjenim izrazom lica dok joj se približavao i tiho je pitao: “Jeste li… pogledali svoju mačku?” I tada je sve postalo očito.
U trenutku kada je izgovorio te riječi, pred njom se pojavila slika njezina razigranog malog ljubimca, kojeg je poznavala po stalnom neredu. Sjećala se kako je skidao knjige s polica tako što bi ih obarao, također bi pomicao predmete šapama kako bi čuo zvuk koji proizvode, također bi puzao kroz blato oko kuće, a zatim ulazio u kuću kao da je kući donio nagradu. Sjećala se i kako je palio prekidače, igrao se vatrom tako snažno da je bilo moguće povjerovati da je čovjek. Mačka – njezin mali “kanal katastrofe”, kako ga je zvala – bila je jedini racionalni, iako komični, uzrok svih njezinih briga. Otisci? Naravno da su bili njegovi.
Buka s višeg mjesta? Njegovo stalno koračanje i skakanje. Predmeti koje je prenosio? Njegov actuación. Mijenjanje knjiga? To mu je bila omiljena zabava u mladosti. Ono što se činilo kao prisutnost nepoznatog uljeza zapravo je bila mačka koja je živjela najbolji mogući život, potpuno nije znala za postojanje svog vlasnika na svijetu. I dok je policajka samo kimala glavom, uobičajeno uključena u takve situacije koje se, kako je izvijestio Telegraph, događaju češće nego što bi itko pomislio, osjećala je mješavinu utjehe, paranoje i smijeha koji su danima potiskivali.
Misterij koji je trebao uništiti njezin mir postao je narativ koji će vjerojatno pričati godinama koje dolaze, svaki put sa sličnim zaključkom: ponekad najveće opasnosti imaju najslabija objašnjenja. Nakon mjeseci zabrinutosti, istina je konačno otkrivena. Nije bilo uljeza, sablasnih prisutnosti, skrivenih opasnosti – samo jedan mali, mazni, ali potpuno nepredvidljivi ljubimac koji je nesvjesno pokrenuo cijeli niz događaja. U konačnici, ova naracija služi kao podsjetnik na ono što Blic, Kurir i Telegraf obično sugeriraju: život sa životinjama usađuje ljubav, toplinu, ali i kaos – kaos koji ne bi trebao izazivati strah, već bi nas trebao nasmijati i podsjetiti na važnost ovih malih stvorenja za nas.
