Noć je padala nad Manhattanom poput teške zavjese. Kiša je sipila neumorno, pretvarajući svaku ulicu u svjetlucavo ogledalo. ……..
- Neboderi su bacali svoje duge odsjaje po mokrom asfaltu, a taksiji su klizili niz avenije ostavljajući za sobom tragove svjetlosti. Grad je disao svojim brzim, užurbanim ritmom, ali za nju je vrijeme usporilo. Hodala je sama, bez kišobrana, dok joj se kosa lijepila uz obraze, a kaput postajao sve teži od vode. Ipak, nije marila – jer cilj prema kojem je išla bio je važniji od svake kapljice koja ju je natapala.
Trideset i sedam blokova dijelilo ju je od mjesta susreta. Dok su koraci odzvanjali pločnicima, misli su je vraćale u prošlost – u dane kada su bili mladi i bezbrižni. Sjećala se kako su sjedili u Central Parku s gitarom, svirali i pjevali pjesme koje su im tada bile obećanja budućnosti. Tada su vjerovali da ništa neće stati između njih. Ali život, nemilosrdan i nepredvidiv, imao je drugačije planove. On je otišao graditi karijeru u drugom gradu, a ona je ostala na Manhattanu. Telefonski razgovori postali su rijetki, poruke su utihnule, i na kraju su ostale samo uspomene – dovoljno snažne da prežive vrijeme.
Dok je hodala Broadwayem, prolazila je pored mjesta koja su nosila njihove otiske: knjižare gdje su se grijali dok je zima štipala obraze, malenog kafića u kojem je prvi put osjetila njegovu ruku na svojoj, mosta preko kojeg su hodali sve do ponoći. Svako mjesto šaptalo joj je istu poruku – on se vraća.
U daljini su farovi automobila zasjali kroz kišne kapi. Vozilo je usporilo i stalo tik ispred nje. Vrata su se otvorila, a iz tame je zakoračio on. Mokar, raščupan, ali s osmijehom koji je bio isti kao prije svih tih godina. Oči su mu bile dublje, obojene iskustvom, ali u njima je još uvijek plamtjela toplina koju je pamtila.
„Zakasnio sam,“ rekao je tiho, gotovo nevjerujući da ona stoji pred njim.
Suze su joj se pomiješale s kišnim kapima. „Ne,“ odgovorila je kroz osmijeh, „stigao si tačno kada treba.“
Na uglu 42. ulice, dok su prolaznici žurili pod kišobranima, njih dvoje stajali su kao da su sami na svijetu. Grad je nastavio svoj nemilosrdni ritam, ali njima je sve utihnulo. On joj je nježno podigao kapuljaču, sklonio mokar pramen s lica, a njegov dodir bio je isti – topao, siguran, kao nekad.
- Ušli su u kafić na uglu gdje su prozori bili zamagljeni, a miris svježe kafe širio toplinu. Sjedili su pored prozora i gledali kišu koja je neumorno udarala o staklo. Nisu morali puno govoriti – njihove oči su pričale priče koje riječi ne bi mogle obuhvatiti. Njeni pogledi spuštali su se na njegove ruke, iste one koje su prije mnogo godina svirale akorde njihovih pjesama u parku. Sada su bile snažnije, zrelije, ali u njima je još uvijek živjela ista nježnost. On je pak gledao njene oči i shvatio da vrijeme, ma koliko okrutno, nije uspjelo ugasiti ono što je bilo istinito.
Kad je kiša jenjala, ponovo su izašli na ulicu. Manhattan je svjetlucao, kao da slavi njihov ponovni susret. Hodali su polako, ruku pod ruku, prolazeći pored Times Squarea gdje su reklame blistale poput vatrometa. Svijet je jurio oko njih, ljudi su se smijali, žurili, ali oni su hodali u svom ritmu, u trenutku koji je pripadao samo njima.
Na kraju su stigli do mosta s pogledom na East River. Vjetar je nosio kapljice koje su ostale nakon kiše, a grad je šumio u pozadini. Ona je naslonila glavu na njegovo rame i tiho rekla: „Znaš li da sam čekala ovaj trenutak cijelog života?“
Privio ju je bliže, čvrsto, kao da želi obećati da je više nikada neće pustiti. „Znam,“ odgovorio je. „I obećavam – ovoga puta ostajem.“
- U tom trenutku, pod svjetlima grada i mirisom mokrog asfalta, znali su da njihova ljubav nije nestala. Preživjela je godine, udaljenosti i tišinu. I sada, dok je Manhattan bio njihov svjedok, a kiša njihova pjesma, započeli su svoj novi početak – onaj kojem su oduvijek pripadali
