U današnjem članku donosimo dirljivu i tešku životnu priču žene koja se, uprkos skladnom braku i stabilnom životu, suočava s emotivnim i fizičkim iscrpljivanjem dok se brine o svojoj staroj majci.
- Tatjana M., Ruskinja u penziji, već godinama živi u harmoničnom braku bez djece. Ona i suprug su se, nakon dugog perioda borbe za potomstvo, pomirili sa sudbinom i svoju ljubav učvrstili još snažnije. Njihovi prijatelji često kažu da su primjer istinske povezanosti. No, sve se mijenja kada Tatjana preuzima brigu o majci.
Tatjanina majka, iako ima 88 godina, još uvijek ne pokazuje znake demencije i povremeno može obavljati osnovne aktivnosti. Međutim, Tatjana opisuje svakodnevicu kao pakao: nema slobodnog dana, svaki odlazak u prodavnicu postaje izvor stresa, a gotovo svaki drugi dan prespava kod majke. Njena majka je opsesivno vezana za nju, zove je više puta dnevno, prigovara zbog svake sitnice i čini da se Tatjana osjeća krivom ako je ne posjeti ili ne odgovori odmah.
Ono što dodatno boli jeste činjenica da su Tatjanina dva brata potpuno odsutna iz brige, iako imaju svoje porodice i djecu. Tatjana ih nikada ne opterećuje, a sve vrijeme i sredstva ulaže u majku — uključujući i kupovinu stana u kojem majka sada živi. Ipak, šok dolazi kada Tatjana saznaje da je majka, bez njenog znanja, stan prepisala nećaku, uz okrutno obrazloženje: „Šta će tebi, kad nemaš djece.“ Ova rečenica joj je slomila srce.
Kada je sve ispričala suprugu, on je bio toliko pogođen da je razmatrao čak i razvod, ne zato što joj ne vjeruje ili je osuđuje, već da bi je probudio iz emocionalne paralize u kojoj se našla. Shvativši ozbiljnost situacije, Tatjana se obratila psihoterapeutkinji Ekatarini Verčenovoj, koja je uz njenu dozvolu podijelila priču, kako bi pomogla i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji.
- Ekatarina ističe da je Tatjanina situacija iscrpljujuća i nezdrava, i postavlja ključno pitanje: zašto se žena bez djece automatski pretvara u žrtvu? Imajući u vidu da su tu još i braća i nećaci, naročito onaj koji nasljeđuje stan, zašto niko drugi ne učestvuje u brizi? Psihoterapeutkinja smatra da Tatjana mora da se zapita: zašto dopušta da je emocionalno uništavaju, i da li pokušava da se dokaže majci, društvu ili samoj sebi.
Upozorava je da ne govori otvoreno svojim rođacima kako se osjeća — da ih ne bi opteretila, što je, prema njenim riječima, velika greška. Takođe ukazuje na moguće razloge majčinog ponašanja: možda joj je jednostavnije da ima kontakt sa kćerkom nego sa sinovima, možda potiče iz mentaliteta u kojem žena mora sve da preuzme na sebe. No to ne znači da Tatjana treba da pati.
Psihoterapeutkinja je poziva da iskreno razgovara sa majkom i rodbinom, i da jasno stavi do znanja da više ne može sve sama. Ako je majka mentalno stabilna, mora da razumije da joj kćerka nije sluškinja. Ako rodbina ne bude spremna da se uključi, Tatjana mora ozbiljno da razmisli o uključivanju stručnih službi ili čak o smještaju majke u odgovarajuću ustanovu. Važno je da prepozna kako se osjeća pri toj pomisli — da li olakšano ili krivo — jer će joj to pomoći da shvati šta zapravo želi i treba.
Psihoterapeutkinja ističe i važnost supruga u cijeloj situaciji. Tatjanin brak je predivan, i ne smije ga izgubiti zbog brige o majci. Postavlja joj pitanje: šta dobijaš iz ove situacije? Ne dobija stan, očigledno. Možda želi da bude dobra u tuđim očima? Ali ko su ti ljudi koji će je cijeniti, ako se sama gubi i iscrpljuje?
Na kraju, poziva je da sebi da pravo da živi. Ako želi da i dalje pomaže majci, mora da bude zdrava i snažna za to. A da bi bila snažna, mora da vodi računa o sebi. Samo tako može donijeti ispravne odluke, bez ogorčenosti i osjećaja krivice. Žrtvovanje nije sinonim za ljubav, pogotovo kad ono dolazi po cijenu sopstvenog postojanja.
