Prije nekoliko godina, Aleksandar Milić je u potresnoj ispovijesti ispričao Miliću neispričanu priču o svojoj teškoj prošlosti, borbi s bolešću, izbjeglištvom, neimaštinom i naposljetku detaljima o velikom uspjehu.
– Rođen sam 28. siječnja 1969. u Osijeku. Sjećam se svog djetinjstva kao vrlo mirnog i sadržajnog. Moji roditelji Stanko i Danka zadavali su zadatke meni i bratu Ivanu: imali smo školske obveze, glazbene i sportske aktivnosti. Tu moramo postići rezultate, a ostalo možemo kako želimo. Kroz djetinjstvo sam osjećala toplinu svoje obitelji i životne sredine. Osijek je poput potpuno zelenog grada, skriven na obalama rijeke Drave, čija toplina još uvijek tinja u mom srcu. Početak mog glazbenog i pjesničkog stvaralaštva vezan je uz taj grad Od prvog razreda osnovne škole do danas nisam se puno promijenio.
- Oduvijek sam bio svjestan da moram dati rezultate, a kako budem postigao rezultate, na meni je da pronađem način da mi to bude što lakše. I ja sam bio takav učenik u školi. Uvijek sam bila odlična učenica, u osnovnoj školi, srednjoj školi i na fakultetu. Imam sposobnost pronalaženja novih, inovativnih načina za postizanje boljih rezultata u školi na najjednostavniji mogući način. Jako sam ponosan na svoje prijatelje u Osijeku jer smo zadržali prvi razred od osnovne škole do fakulteta. Bili smo tim i svašta smo dolazili na pamet i držali smo se i ta prijateljstva traju 40 godina – počeo je za Kurir.
Djetinjstvo mi puno znači i mislim da nas definira naše porijeklo. Sve naučene temeljne vrijednosti zadržavaju se cijeli život. Odrastao sam u obitelji liječnika punoj ljubavi. Moj otac Stanko bio je vrhunski sportaš – državni prvak u hrvanju, neuropsihijatar, kao profesor u Zagrebu 30 godina. Kao ravnatelj vodio je dvije klinike, a radio je i na sudovima. Majka Danka je stomatologinja, a tri godine stariji Ivan neurokirurg i pijanist.
Bili smo financijski stabilna obitelj i odrastao sam u stanu od 400 m2 u centru Osijeka, sa svojim parkom s fontanom. Mama i tata su došli iz Beograda i bilo im je neugodno iznajmiti novi, sređen stan, pa su unajmili stari, trošni stan koji im je bolnica dodijelila. Poslije sam saznao da je taj stan bila banka iz Kraljevine Jugoslavije, a sama moja soba imala je 60 kvadrata. Ima tu i pozitivnih opcija, to je grad plemstva i grad aristokratske zabave, ima najljepše konjičke klubove i parkove. U Osijek se dolazi iz Pešte i Beča na ples, zabavu i provod. Sociološke razlike uočavaju se i izdvajaju prvenstveno na određenim intelektualnim razinama. Tamo novac nikada nije bio sredstvo kojim se određivao nečiji društveni status, a to za mene vrijedi i dan danas.
Onda se ključni trenutak u mom životu dogodio 1989., kada sam imao 18 godina. Moj prijatelj Tedi se tada družio s Goranom Bregovićem i odveo me kod sebe da puštam moj materijal. Jasno se sjećam trenutka kad smo ušli u Golanov stan. Namještaj jedva da ima, ali meni sve izgleda vrlo kreativno. Stavio sam materijal na vrpcu, a kad me Golan zamolio da je pustim, vrpca je ispala, pa sam sljedeća dva sata proveo proklinjući samog sebe što sam takav gad. Ipak, poslušali smo desetak pjesama i Brega mi je rekao: “Mislim da bi trebao nastaviti stvarati glazbu.” To mi je tada puno značilo.
- To što sam bio sam u Beogradu i imao sam sve u životu i izgubio zbog rata, mislio sam da nema ništa gore od toga. Sve me to šokiralo, iako to nisam pokazao. Taman kad sam pomislila da ništa gore ne može biti, dijagnosticirana mi je zloćudna bolest. 1992. godine sam se borio s bolešću četiri-pet puta. Cijeli život sam bio sportaš i gimnastičar, to je pitanje. Mislim da je ova promjena psihički utjecala na mene. Šteta za nas, au najgorem scenariju u kojem se nalazimo moglo bi se dogoditi nešto sto puta gore. Iako smo prije bili živi i zdravi, sada toga više nema. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, nisu pokazivali strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i dogodilo.
Inače, dok sam još bila na kemoterapiji, bila sam i pred završetkom prve godine faksa. Na fakultet sam otišla s natečenim rukama i čokoladnom tortom, a kada sam ozdravila otišla sam na studij u Prag, gdje sam diplomirala na Odsjeku za poslovnu administraciju – marketing. Imam dovoljno novca da živim u Pragu 25 dana. Radio sam svašta, dobro i loše, kako sam mogao da preživim. Kad više nisam imao studentski dom, što je bilo loše, upoznao sam drugog Grka koji je studirao medicinu i on me primio u svoj stan. Nisam imao novca čak ni da produžim vizu da završim diplomski rad. Imao sam dvanaest maraka u džepu i bio sam jako gladan. Postoje dvije opcije: pojesti i sjesti vlakom za Beograd ili otići u “Atrium”, najljepši hotel u Europi, naručiti si čašu konjaka i uživati.
To sam i učinio, a kad sam vlakom stigao u Beograd, skoro sam umirao od gladi i ostavio sam jaknu ostatak puta. Bilo je to u svibnju 1994. godine.Ovdje nemam poznanika iz glazbene industrije. Ali imam prijateljicu Gordanu Grubješić koja je iz Zagreba. Ona je vrlo socijalno inteligentna osoba, pa u oba trenutka igra ključnu ulogu. Kako sam bio jadan i nisam imao ništa osim majice i traperica, šetao sam gradom sam. Jednom mi je Goldana rekla da me vodi na Djeov koncert te večeri, a Dje je tada bio velika zvijezda i upoznala bi me s njim u backstageu dok je pravila stil za njegov koncert.
Sjećam se da je na sajmu bila gužva, oko 30.000 ljudi, bio je mrak i jedino što se čulo je graja tih ljudi. Jej je bio dotjeran i nosio je šal, a Goga me upoznala s njim i bio je pun dobrote i ljubavi i osjećala sam se vrlo dobrodošlo tamo. Njegovi koncerti bili su okidač da se ovdje počnem baviti glazbom. Od rock glazbe na početku, preko Sarajeva, do balkanskih zvukova, a sada i turbo folka, imam specifičnu putanju, pravi glazbeni rollercoaster.Na početku koncerta izašao je mali mica iz filma “Tko to tamo peva” i iz srca počeo pjevati: “Nikad nisam bio sretan od djetinjstva…” Svjetla reflektora bila su uprta u njega, on nosio je bijelu košulju i harmoniku, i čuo samsamo:
- Svjetla se pale i odjednom dolazi do eksplozije! Publika je pjevala “Svi su čuli za Beograd!”, momci su skočili na noge, djevojke su skinule majice, a Jay je izašao. Kad sam vidio tu eksploziju, tada mi je sve postalo jasno: sve je u energiji, i što god radiš, samo je pitanje koliko energije možeš izbaciti, a ja imam najviše energije, a tko može ? Jednako meni. Iako nisam imala ni maramu, od tog sam trenutka znala da ću uspjeti.
Shvatio sam što nedostaje u produkciji turbo balada i odmah sam krenuo s ovim pjesmama: “Šibica” od Jami, “Nisam ni metar od tebe” od Dragane Mirković, pa Željko Samardžić, pa “Idi dok si mlad” od Cece, da Moja prva pjesma u toj fazi. Rad s Cecom za mene je bio idejno rješenje. Svi živi u to vrijeme su me zvali na suradnju.“Idi dok si mlad” izašla je 1995. godine, ali ja nisam lik koji voli previše mijenjati atmosferu, znao sam da mi ne odgovara. Radeći sa svima jer bih nastupao u magli znao sam da će mi brzo dosaditi.
Odlučio sam se prihvatiti projekta, a onda je Marina predložila Sisi da ga samo ja mogu predstaviti, budući da Futa tada nije htio raditi. Tada sam odlučio uzeti svoju karijeru u svoje ruke, vidio sam točno što nedostaje, kuda to može ići i počeo sam raditi samo na njenoj karijeri, počevši od albuma “Emotivna luda”. Tu sam prvi put u komercijalnu glazbu uveo takozvani “sound of world music” stil, koji je definirao Cecinu karijeru. Svaki njezin album, prije nego što je uopće objavljen, imam sliku u glavi u kojem smjeru mora ići. Godine 1995. imao sam osjećaj kako bi njezina usta trebala izgledati i inspirirao me njezin glas.
Predstavio sam repericu na njezinom albumu London mix još 2006., a na Cec I prednjačio sam londonskim reperima koji su snimili njezine pjesme. Cijeli njezin proces zahtijeva puno truda i predanosti. Narušen je poslovni odnos između nas dvojice, što je značilo i narušena atmosfera, jer ja sam osoba koja obećanja ispunjava do besvijesti. Godine 2006. Sekhar i ja prekinuli smo suradnju.
- Šest godina nismo radili i tada je u studio došla Lepa Brena koja je za mene bila najbolja pjevačica u povijesti naše glazbe. Bila je tako zahvalna u studiju kad sam čuo što može učiniti sa svojim glasom. Unatoč svojim vanjskim štitovima i čuvarima, ona sluša i mijenja se, predajući se svim srcem svemu što joj kažete. To je odlika velikog pjevača. Tu je počela naša suradnja na albumu “Uđi slobodo”. Rekao sam joj i: “Izbacit ću još jedan ili dva albuma i napunit ćemo Ushche asovima”. Nakon nekog vremena energija se zamijeni i više nije produktivna, zbog čega je bolje reći zbogom i prekinuti suradnju. To je bio najružniji, najteži trenutak moje karijere, ti prekidi suradnje, ali čim je došla ta negativna energija, to se moralo dogoditi. Nikada nisam bio tip kome se netko sviđa zbog njegovih interesa. Sad kad je dogovoreno, učinimo to. Ako ne, doviđenja.
Tek sam rođenjem svoje djece stekla neku zrelost za koju nisam ni znala da postoji. Moj lik uopće ne voli tu fazu života. Rođen sam s malom ozbiljnošću. Sjećam se, kad se moja kći Mia trebala roditi, shvatila sam da će dom u koji će moja beba ući morati biti strogo organiziran i da zbog veličine odgovornosti trebam imati što manje stvari. Odmah sam sve organizirao: tko je vozio, tko je nosio stvari s tržnice itd. Jedino što radim je kupanje svoje kćeri i sina Marcusa. Prvih šest mjeseci sam ih samo ja mogao kupati, jednom mi je babica pokazala što i kako da ih kupam, onda sam ja to preuzeo na sebe, a moja supruga Nina za sve ostalo.
Svoju suprugu Ninu upoznao sam preko prijatelja s kojim sam se družio. U grupi je tada bilo 10-12 ljudi, živio sam u velikoj vili od 3000 četvornih metara u Užiki, koja je bila službena rezidencija kineskog veleposlanika. Tamo sam napravio studio i životni prostor, spavaća soba mi je bila 250 m², samo kamin je bio 6 m², imao sam i svoj park, osiguranje, neki francuski novinari su bili šokirani, pitali su na koga se u Srbiji može osloniti od muzike. . Prijatelj mi je dao vilu na korištenje jer sam mu financijski pomogao. Njih 12 je stalno dolazilo tamo i slušali smo glazbu, gledali filmove i igrali igrice. Iz te vile gotovo da nisam izlazio i dan danas samo tri-četiri puta godišnje idem u grad, volim svoj prostor i ne volim mijenjati energiju.
Puno su pričali o meni, a Nina je tada studirala u Italiji. Istovremeno sam izgubio vilu jer ju je neko kupio i preselio sam se u malu garsonijeru od 15 kvadrata na Dorćolu. Rekli su joj da sam car i da živim u vili u Daidingeru, gdje sam živio u trošnoj garsonijeri. Jedna njena prijateljica, Maja Zagorac, došla je kod mene da napišem pjesmu za festival u Herceg Novom. Nina je došla s njom i od trenutka kada sam je ugledao znao sam da će jednog dana biti moja žena. Sutradan se vraćala u Italiju na studij.
Odmah sam rekao tim prijateljima: “Moram znati dan kad će Nina sletjeti.” Šest mjeseci kasnije vratila se za Novu godinu i zajedno smo je proslavili. Rekao sam joj da idemo sutra na večeru i otišli smo u kafić u koji volim ići. Tamo sam je pitao ima li dečka i rekla je da ima. Odmah sam joj rekao: “Slušaj, evo plana: nazovi ga sutra ujutro i reci mu da nemaš nikakvih vijesti, nije tako – to je to. Čuli smo se glasovi oko podneva i doći ću po tebe .” , ti i ja više nećemo biti razdvojeni.”
Mislila je da je to smiješno, ali tako je bilo, to je bio tek drugi put u životu da smo se sreli. Od tada do danas imali smo najsavršeniji brak i ne bi bio ovakav da sam ga slikala. Nisam mogao upoznati ljepšu, pametniju osobu. Ponovno se vratila u Italiju na šest mjeseci, a ja sam svake godine tri mjeseca živio u Monaku, i čim se vratila iz Italije zajedno smo se odvezli tamo. Tamo smo se zaručili i godinu dana kasnije imali veliku svadbu. Kći Mia rodila se 2006. godine, a godinu i pol kasnije sin Markus koji je od tada središte našeg svemira.
