U današnjem članku donosimo vam priču koja duboko odražava vjerovanja našeg naroda, ukazujući na važnost poštovanja tradicije i duhovnih zakona.
- Iako mnogi današnji ljudi nisu strogo religiozni, običaji koji se tiču velikih praznika, poput dana kada se slavi Ognjena Marija, i dalje se poštuju s izuzetnom pažnjom. Postoji duboko ukorenjeno uvjerenje da tog dana ne treba obavljati teške fizičke poslove, a razlozi za to se ne tiču samo vjerskih pravila, već i predanja koja su se prenosila generacijama.
Jedna priča, koja se već godinama prepričava u jednom selu u srcu Srbije, posebno je upečatljiva i služi kao živa opomena. Glavna junakinja ovog događaja je Radmila, žena koja je kroz vlastito bolno iskustvo naučila lekciju o tome koliko je važno ne zaboraviti ono što su nas naši preci učili. Njena ispovijest postala je narodna legenda, koju danas mnogi rado prenose kao upozorenje.
Priča se dogodila jednog izrazito toplog dana u julu. Sunce je već ujutro bilo nemilosrdno, dok se u vazduhu širio miris suve trave i dima iz letnjih kuhinja. Radmila je toga jutra ustala ranije nego inače, odlučna da obavi par sitnih poslova prije nego vrućina postane neizdrživa. Među tim poslovima bilo je i cepanje drva, samo koliko joj je bilo potrebno da upali šporet i pripremi ajvar, kao što je planirala.
Kako sama kaže, tog jutra nije ni razmišljala o tome koji je datum, niti ju je iko podsjetio na praznik. Dan joj se činio sasvim običnim, bez ičega posebnog. Uzela je sekiru, izašla iza kuće i počela da cepa drva. Prvi udarci protekli su bez problema, ali onda se dogodilo nešto što i danas ne može u potpunosti da objasni. Drvena drška sekire, već dotrajala i oštećena vlagom, odjednom je pukla. Metalni dio sekire izletio je iz njene ruke, poletio uvis – i pao joj direktno na glavu.
- U tom trenutku osjetila je samo tup udarac, a zatim i krv koja joj je počela teći niz lice. Sve se odvijalo munjevitom brzinom, ali u njenoj glavi vrijeme je stalo. Kaže da je jasno čula glas u sebi, koji ju je opomenuo riječima: “Zastani. Zaboravila si.”
U panici je utrčala u kuću, uzela peškir i zamotavala glavu, pokušavajući da zaustavi krvarenje. Srce joj je ubrzano tuklo, a ruke su joj drhtale. Tek kada je sjela da dođe sebi, pogled joj je pao na kalendar koji je visio na zidu. Tamo je, velikim crvenim slovima, stajalo: Ognjena Marija. Tog trenutka, kaže, shvatila je koliko je čovjek malen u odnosu na višu silu i koliko je pogrešno ignorisati ono što su je učili još kao dijete.
Od tada, Radmila je svoju priču pričala svima koji su je htjeli slušati – unucima, komšijama, čak i nepoznatim ljudima koje bi susretala na pijaci ili u crkvi. Ožiljak na temenu glave ostao je kao stalni podsjetnik na taj dan, ali i kao simbol opomene. Kaže da više nikada nije radila ništa tog dana – ako ne stigne da završi obaveze dan ranije, jednostavno ih ostavi za sutra. Jer, kako naglašava: “Ništa nije vrijedno rizika.”
I danas, dok ljudi pale svijeće i mole se svetiteljki, priča o Radmili tiho kruži kao narodna pouka. Njeno iskustvo ne govori samo o strahu i kazni, već o važnosti da budemo povezani s naslijeđem i duhovnim redom. Nije nužno da neko bude duboko religiozan da bi razumio poruku – dovoljno je slušati iskustva onih koji su prošli kroz nešto snažno i neobično.
Zato i dalje odzvanja ona narodna izreka: “Ko se ogluši o svetitelja – sam sebi traži nevolju.” Ova izreka ne poziva na strah, već na mudrost i poštovanje. Radmilina priča nije bajka ni mit – ona je svjedočanstvo o tome koliko je važno čuvati ono što nam je ostavljeno u naslijeđe, i koliko jedna pogrešna odluka može promijeniti tok života.Jer, u danima poput Ognjene Marije, nije riječ samo o prazniku – riječ je o vezi sa prošlošću, poštovanju svetosti trenutka i mudrosti da znamo kada treba stati.
