Danas za vas imamo jednu potresnu priču majke čiji je sin bio u životnoj opasnosti ali je zahvaljujući donoru organa dobio novu priliku. Tek godinama kasnije je saznala pravu istinu.
Nekih dana vaš će život biti sastavljen i od dijela prije i poslije. Za mene je to bio dan kada je moj osmogodišnji sin Leo prestao disati tijekom nogometne utakmice. Dijagnoza je bila brza i teška: neuobičajen oblik srčane bolesti. Njegovo sićušno srce je otkazivalo. Jedini izbor bio je transplantacija. Tada je počeo pakao čekanja. Svako zvono na telefonu bilo je kombinacija vjere i straha. Dani su postajali tjedni, a tjedni mjeseci.
Promatrala sam kako se težina mog djeteta smanjuje, bio je vezan za aparate, a lista čekanja za donore se povećavala, nije bilo prikladnih donora. Promatrala sam kako mu opada snaga, ali ne i radost. “Bit ću dobro, mama”, govorio bi. Naš anđeo zaštite zvao se dr. Alen Petrović. Bio je legenda u području kirurgije srca, čovjek čije su se ruke smatrale božanskima.
Uputio nas je o postupku, što nam je dovelo do nade kada nam je inače nedostajala. Pronašli bismo skladno srce za Lea. “Kunem se”, održavao bi spokojan, snažan glas. Kasnije, jedne kišne noći u studenom, dogodio se telefonski poziv. „Imamo srce.“ Službeni opis bio je da je donor mladić iz druge regije, žrtva prometne nesreće. Postupak je završen za nekoliko sati. Sve čega se sjećam je kako je dr. Petrović izašao iz sobe, skinuo masku i govorio o svom životu: „Postignuto je.“ „Dosljedan je.“
- Tog dana postao mi je božanstvo. Prošlo je deset godina. 10 izvanrednih, izvanrednih godina. Leo je izrastao u snažnog, inteligentnog osamnaestogodišnjaka. Predvodio je plivački tim, pripremajući se za fakultet. Svake godine, na godišnjicu transplantacije, pisao bih zahvalnicu dr. Petroviću. Nije odgovorio. Mislio sam da je jednostavno previše zauzet, da je spašavanje života njegov posao. Kasnije, jednog proljetnog jutra, primio sam pismo. Prepoznao sam blago nagnut stil pisanja u Leovom pismu zahvalnosti. Dr. Petrović.
Uzimao je pauzu nekoliko godina. Moje srce je izgubilo ritam. Zavirio sam u njega, nadajući se nekoj vrsti utjehe. Umjesto toga, naišao sam na priznanje od tri stranice. „Draga Elena“, pisalo je. Pišem ti ovo pismo jer me moj moral, najstroži sudac, opsjeda svake večeri. Smatraš me herojem, a ja sam kriminalac s neoprostivim zločinom. Moraš shvatiti… stvarnu veličinu srca koje pulsira u prsima tvog djeteta.
Nastavio je opisivati jedino dijete sebe i svoje supruge, Philipa. Bio je problematičan mladić koji se družio s lošim ljudima, borio se s ovisnošću. Te hladne, kišne noći, iste noći kada je Leo doživio srčani udar, posvađao se s ocem. Dr. Petrović ga je izgrdio. Philip se opije alkoholom i kao rezultat toga zabio se u automobil. Vjerovalo se da je izgubio sve moždane sposobnosti. U bolnici, napisao je liječnik, smatrao sam svog pokojnog sina i tvog pokojnog sina. Tijekom razdoblja ludila i očaja počinio sam nezamislivo.
Proučavao sam medicinsku dokumentaciju. Zaobišao sam cijeli popis namjeravanih rezultata. Iskoristio sam svoju moć i položaj. Leovo srce nije potjecalo od anonimnog dobročinitelja. Bila je to srž njegova srca. Nisam namjeravao ovo učiniti samo kako bih sačuvao vašeg sina, zaključio je. Uspio sam to zbog svoje sebičnosti. Da se dogodi mali dio života mog djeteta. Zbog njegove nesretne smrti. Da ima značajan utjecaj. Živite uz čudo, a ja živim uz ovaj zločin. Ne želim prihvatiti oprost, samo vam želim reći istinu.
Planet oko mene je uništen. Moj sin, moje čudo, bio je živ zbog najveće tragedije i najmračnije etičke zlouporabe. Promatrao sam Leovu radost u drugoj sobi, što me navelo da osjetim i zahvalnost i strah. Svaki otkucaj srca bio je identičan otkucaju drugog dječaka, dječaka koji je bio pretjerano revan, dječaka čiji je otac imao kontrolu nad sudbinom smrti i života. Iskusio sam dugu bol. Trebam li reći Leu?
Trebam li okaljati ugled čovjeka koji mu je sačuvao egzistenciju? Na kraju sam shvatio što trebam učiniti. Pronašao sam telefonski broj umirovljenog liječnika. Živio je u izoliranoj kući izvan grada. Primio me je, sada kada sam starija i ozlijeđena. Nije bio presretan što me vidi. Vodio me je kroz put prepun knjiga i tišine. Nismo vikali. Samo smo raspravljali. Demonstrirao mi je… Dao mi je portret svog sina, Philipa, mladića s tamnim očima koje su se smiješile. Plačući zajedno, rekli smo: “Vidimo se kasnije” čovjeku koji je izgubio dijete, te sam noći izgubila svoju nevinost.
Nisam to zapisivala. Nisam stvarala kontroverze. Međutim, postigla sam najveći uspjeh. Opustila sam se s Leom i sve mu ispričala. Opisala sam situaciju Philipu. Bio je to najteži razgovor u mom životu. Leo je šutio nekoliko sati. Nakon što me zagrlio, rekao je: “Moramo oboje htjeti živjeti jedno za drugo.”„Sljedećeg tjedna otputovali smo s njim na Filipov grob. Položili smo cvijeće na stol za večeru. Nisu bile potrebne riječi, samo jednostavno poštovanje prema tragičnoj smrti dječaka koji ga je čuvao i oca koji je postao naše čudo. Od tog dana, cijenim svog sina i ispunjena sam tihom tugom koja preplavljuje dječakovo srce.“
