Veliki broj roditelja koji su ušli u pozne godine posebno kod nas na Balkanu je usamljeno jer njihova dijeca rade i žive u inostranstvu gdje su otišli u potrazi za boljim životom.
Dvadeset godina sam mu pripremala kavu dok je čekao iza kapije i promatrao kako joj temperatura svaki put pada. Kad bi situacija postala ozbiljna i mračna, jednostavno bih je izlila po ružama jer mi je nitko nije dao. Moja mirnoća postala je tema cijelog kraja. Ljudi su me varali, neki su se čak pretvarali da se potajno smiju, a ja sam i dalje nastavljala svojim putem.
Preko ograde, Damir, obližnji stanovnik, godinama me promatrao. Nikada nije razgovarao sa mnom, ali bila sam sigurna da je promatrao svaku šalicu kave koju sam popila. Jednog jutra, budući da sam uvijek imala naviku stavljati šalice na stol, čula sam korake u vanjskom prostoru. Netko je sjeo na stolicu na kojoj je moj sin uvijek posluživao. Kad sam podigla pogled, primijetila sam da se dogodilo nešto što nisam očekivala. Zbunjeno sam ga promatrala, kao da mi je netko pomaknuo vrijeme ispod nogu. Damir je sjedio mirno, sa šalicom u ruci, kao da se brine da će učiniti nešto krivo.
Ruke su mu bile nepomične, a pogled mu je bio pun poštovanja, već pun poštovanja. U tom trenutku nisam bila sigurna trebam li ga zamoliti da ode ili šuti. Srce mi je lupalo kao da se sprema nešto značajno. Objasnio je da ovo područje nije njegovo vlasništvo. Također je razumio da ova stolica nije namijenjena njemu. Međutim, nije mogao sudjelovati u svakodnevnom rastu kave, a nitko nije zauzeo svoj položaj. Glas mu je bio tih i oklijevajući, kao da se ispričava što je uzrokovao kašnjenje u ventilaciji mog dvorišta. Opustila sam se u njegov položaj bez riječi.
- Prvi put u 20 godina nisam bila sama za stolom. Kava je bila primamljiva, a ruže nepromijenjene. Osjetila sam vibracije ruku dok sam si točila piće. Nisam bila sigurna plačem li ili se šalim. Damir je rekao da poznaje moje dijete. Nije ga dobro poznavao, ali ga se sjeća kao korisnog mladića koji je uvijek podržavao druge. Ispričao se što nema odgovor. Te su me riječi probole do srži, ali su mi također dale osjećaj koji prije nisam iskusila – dojam da se netko sjetio mog djeteta. Počeo je dolaziti ujutro. Nikada nije kasnio niti pitao može li sjesti.
Jednostavno bi otvorio vrata i sjeo na istu stolicu. Pili bismo kavu u potpunoj tišini, bez bujnog jezika. Taj nedostatak tišine više nije uzrokovao bol. Mahala je brzo prepoznala promjenu. Ljudi su govorili da je skitnica pronašla sklonište kod starije žene. Neki su se šalili, neki su ispitivali. Ono što su govorili više mi nije imalo nikakvu važnost. Prvi put sam imala razloga da se ujutro probudim s toplinom u prsima. Jednog dana mi je rekao da nema nikoga drugog. Rekao je da je u životu pogriješio u procjeni, da je izgubio sve svoje stvari. Međutim, u njegovom tonu i dalje nije bilo samosažaljenja.
Samo prava stvar, razotkrivena i ključna. Razumjela sam bol. Počeo sam mu davati komad kruha uz šalicu kave. Pravio bi se da to ne primjećuje, ali bi to uvijek pojeo. Kasnije sam dodao malo sira u juhu, pa još nekoliko koraka. Nikada nije ispitivao, ali nikada nije ni porekao. U toj tišini, razumjeli smo jedno drugo. Jednog dana pomislio sam da ću odustati od pokušaja da napravim kavu. Postavljao sam ih na počasno mjesto. Stolica više nije bila hladna. Glas dvorišta se vratio. Čak su i ruže počele cvjetati šarenije.
Damir mi je jednog dana rekao da ga nitko nikada nije očekivao. Ta je rečenica bila kažnjavajućija od bilo koje druge. Shvatio sam da nisam jedini stanovnik ničega. Samo ja posjedujem ritual, a on ništa. U tom trenutku shvatio sam da to nije bila slučajnost. Počeo sam s njim razgovarati o svom djetetu. O djetinjstvu, snovima i odluci da ode bez povratka. Pazio je na ono što je rečeno, bez interveniranja. Kao da pokušava sačuvati nešto sveto. Po prvi put, ove su mi se priče činile jednostavnijima. Godine su prošle bez traga. Damir više nije izgledao kao klošar u očima zajednice. Postao je pojedinac koji je svako jutro pio kavu sa svojom bakom. Ljudi su ga počeli pozdravljati.
I odlučio sam da neću brojati dane bez sina. Jednog jutra mi je objasnio da mora otići. Našao je posao u drugom gradu. Glas mu je bio dubok, pogled usmjeren prema dolje. Osjećao sam istu bol kao i prije. Međutim, i dalje sam bio zauzet. Svaki dan sam mu donosio kavu. Opustili smo se i popili je do kraja. Ništa nije ostalo za proliti. Kad je ustao, prvi put me zagrlio. Taj zagrljaj je bio kratak, ali je sadržavao puno zahvalnosti. Nakon što je otišao, ponovno sam pokušao s dvije posude. Jednu za sina, jednu u spomen na čovjeka koji je znao sjediti.
Temperatura kave se sada uspješno spustila. Stekao sam znanje da strpljenje nije bolno. Povremeno je to prečac. Danas još uvijek zauzimam dvorište. Povremeno sam, povremeno uz slučajni susret. Stolica je još uvijek zauzeta, čak i kada nitko ne sjedi na njoj. Jer razumijem da sam, na kratko, odlučio nastaviti tamo gdje sam stao.
