Većina roditelja bi za svoju djecu i njihovu bolju budućnost uradila sve što mogu i odrekli bi se i onoga što im predstavlja život. Tako se desilo i u našoj današnjoj priči.
Bilo je to teško, gotovo nemoguće, jer da bih školovao sina jedinca u velikom gradu, morao sam donijeti odluku koja mi je kidala dušu — da prodam svoja dva vola. Garonja i Sivonja, dva vjerna prijatelja, bili su poput djece za mene, svako od njih nosilo je dio mog života, moje prošlosti, mojih sjećanja. Ali ljubav prema djetetu bila je jača od ljubavi prema zemlji. Bez njih, bio sam samo pola čovjeka, ali ljubav prema sinu zahtijevala je žrtvu. Tako sam se odlučio.
Dok je trgovac brojao novac za fakultet, osjećao sam kako mi srce lupa brže, svaki otkucaj bolniji od prethodnog. Opraštao sam se od njih šapućući im imena kao ljudima, govorio sam im da budu dobri, da slušaju novog gazdu, nadajući se da nikada neće zaboraviti da su bili moj temelj.I tada se dogodilo nešto što mi je zauvijek promijenilo život. Garonja je okrenuo glavu, pogledao me svojim velikim crnim okom, kao da je pokušavao nešto reći. Iz njegova oka skliznula je suza, koja mi je pala na ruku. U tom trenutku, srce mi je stalo. Noge su mi se odsjekle, a pred svima sam pao na koljena. To je bio trenutak kada sam osjetio cijeli teret roditeljske žrtve. Nisam mogao govoriti, nije bilo riječi koje bi mogle opisati tu bol.
Ruke su mi drhtale dok sam pokušavao da se podignem iz prašine, a ljudi oko mene stajali su nijemi, ne znajući kako da reaguju. Trgovac je tiho spustio novac na sto, samo je klimnuo glavom, i rekao da je dogovor ostao isti. A ja nisam imao snage da odgovorim, jer riječi nisu bile potrebne.
- Garonja i Sivonja stajali su mirno, vezani, čekajući moj znak. Pomilovao sam im čela posljednji put, osjećajući kako mi srce postepeno puca na komade. Nisam mogao da izgovorim ništa osim tihih riječi: “Budite dobri, slušajte novog gazdu.” Tada su polako krenuli prema kamionu, a ja sam ih pratio pogledom, osjećajući kako se dio mene udaljava. Garonja se još jednom okrenuo, pogledao me, kao da želi zapamtiti moje lice, i to je bilo bolno više nego što sam mogao podnijeti.
Vratio sam se kući, a dvorište je bilo prazno. Jasle su bile puste, bez onog zvuka njihovih kopita, bez njihove prisutnosti koja mi je davala osjećaj da nisam sam. Sjeo sam na prag, osjetio miris zemlje i tišinu, onakvu kakvu nisam nikada želio. Počeo sam shvatati da su oni, moji volovi, bili mnogo više od alata za rad. Oni su bili moji prijatelji, moji oslonci.
Te prve noći nisam mogao zaspati. U ušima mi je odzvanjao njihov dah, a u srcu je bilo prazno. Svaki put kad bih okrenuo glavu prema praznoj štali, osjećao bih tugu koja me je obuzimala. Pitao sam se da li sam učinio pravu stvar, iako nisam mogao pronaći odgovore.Sinu sam poslao novac, govorio mu da učini najbolje što može. Nije znao o čemu sam prolazio, nije znao da sam prodao dio sebe da bi on mogao učiti. Znao je samo da mu šaljem novac.Dani su prolazili sporo. Ljudi su dolazili na kafu, razgovarali o tome kako sam učinio veliku stvar za sina. Govorili su da sam hrabar, da sam učinio ono što je najbolje. Ja bih se samo nasmiješio, ali znao sam da to nije bila hrabrost, to je bila žrtva koja me svaki dan proganjala.
Godinama kasnije, sin je završio fakultet i postao inženjer. Vratio se kući, donio diplomu, ali ono što mi je rekao bilo je najvažnije. “Ovo je sve zbog tebe”, rekao je, suze su mu bile u očima. Zagrlio me je snažno, ali u tom zagrljaju, osjećao sam prisutnost Garonje i Sivonje. Njihove oči su još bile tu, nevidljive ali prisutne, kroz sve što sam učinio.Rekao sam mu da nikada ne zaboravi odakle je krenuo, da ne zaboravi koliko je važno poštovati korijene.
Kada sam ostario, često bih sjedio ispred kuće, gledao prema pijaci, prema onom putu koji je vodio prema mom nekadašnjem životu. I u tišini, vidio bih Garonju i Sivonju kako stoje pored mene, kao da čekaju da ponovo kažem: “Idemo na posao.”Nisam žalio zbog sina, nisam žalio što je odrastao i postao uspješan, ali tugovao sam za onim što sam izgubio. Jer čovjek može podnijeti siromaštvo, može preživjeti mnoge nedaće, ali rastanak od onih koji su mu bili porodica, to je nešto što ne možeš zaboraviti.
Pred smrt, zamolio sam sina da uvijek poštuje životinje, da zna da one razumiju više nego što mislimo. Klimnuo je glavom, obećao, ali nisam mogao pobjeći od osjećaja da je nešto ostalo nezavršeno.I danas, kad netko spomene stočnu pijacu, znam da nisam samo prodao volove. Tamo sam ostavio dio sebe, nešto što se nikada ne može vratiti. I to je cijena žrtve koja nosi bol, ali i ponos.
