Vlastimir Vlasta Velisavljević, proslavljeni glumac koji je preminuo tri godine ranije, ostavio je u nasljeđe ne samo opsežnu glumačku ostavštinu već i velikodušan duh pun ljubavi i suosjećanja prema nesretnima i starima.Ustrajte kroz izazovne faze postojanja.
Tijekom Drugog svjetskog rata Vlasta Velisavljević proživio je duboko izazovna iskustva, posebice vrijeme provedeno u nacističkom koncentracijskom logoru Dortmund Herde. Unatoč teškim uvjetima, uspješno je pobjegao iz logora i vratio se u Beograd, gdje je nastavio svoj život i započeo karijeru koja će ga na kraju proglasiti jednim od najomiljenijih glumaca u Srbiji. Ljubav mu je bila vodilja u životu.
- Za Vlastu je najveća životna vrijednost bila ljubav, dok je mržnju smatrao najvećim zlom koje kvari pojedinca i njegovu povezanost sa svijetom. Njegovo razumijevanje ljubavi, iako jednostavno, bilo je duboko smisleno:
“Ljubav bi uvijek trebala biti vodilja, dok se mržnja mora u potpunosti izbjegavati, jer je štetna. Mržnja kvari pojedince i negativno utječe na njihovu okolinu; to je očito nepoželjno. Ljubav posjeduje različitu kvalitetu. Kada dvije osobe dijele uzajamnu naklonost, je doista ljubav, međutim, ovaj osjećaj može biti zasjenjen gorućim problemima. U raspravama o muško-ženskim odnosima takve stvari često postaju sekundarne, a rješavaju se tek nakon što se riješe gorući problemi,” izjavio je nekada poznati glumac, izražavajući neispunjenu humanitarnu težnju.
Među njegovim najznačajnijim neostvarenim težnjama bilo je osnivanje luksuznog hotela u Beogradu, namijenjenog starijima i onima u potrebi. Ova ambicija odražava njegov plemeniti karakter i neumoljivu predanost pomaganju najugroženijim članovima društva.
“U Beogradu postoji mnoštvo luksuznih hotela. Težim osnivanju jednog takvog hotela, u kojem bih pružio utočište onima koji su manje sretni. Iako se ovo može činiti pomalo političkim, zamislite prostor u prizemlju namijenjen starijima koji nisu u mogućnosti kretati se, nakon čega slijedi smještaj na višim razinama pojedinaca u potrazi za utjehom”, rekla je Vlasta u razgovoru za “Blic.
- Tijekom svoje slavne karijere tumačio je ključne likove u ukupno 45 igranih filmova, 61 televizijskom filmu i 57 serija. Njegov utjecaj na srpsko i jugoslavensko kazalište, televiziju i film trajan je i nepogrešiv.Vlastimir Vlasta Velisavljević transcendirao je ulogu umjetnika; bio je osoba značajne topline, humanist i izvor inspiracije za nebrojene pojedince. Njegovi postupci i izrazi i dalje duboko utječu na srpsku kulturu i društvo, služeći kao dirljiv podsjetnik na značaj ljubavi, suosjećanja i težnje za svjetlijom budućnošću.
Koje su okolnosti dovele do njegovog dolaska na Goli otok?Po završetku Drugog svjetskog rata, koji je dočekao u Beogradu i tijekom kojeg je jedno vrijeme proveo u koncentracijskom logoru Dortmund Herde u Njemačkoj, Velisavljević je 1948. upisao Akademiju za kazališnu umjetnost u Beogradu, bez problema se pridružio klasi profesora Mate Milošević.
U tom razdoblju održava prijateljstvo s Dušanom Majcenom, pukovnikom Jugoslavenske narodne armije (JNA) i načelnikom katedre na Višoj vojnoj akademiji u Sloveniji. Majcen se držao staljinističkih uvjerenja, a s obzirom na progon takvih pojedinaca u to vrijeme, Vlasta se ponovno našla u zatvoru, ne želeći izdati svog prijatelja. “Iako nisam imao nikakve veze s tim, odlučio sam da ga ne obavještavam. Uhvaćen sam na trećoj godini Akademije dramskih umjetnosti, prvo odveden u zatvor na Banjici, a potom prebačen na Goli otok”, Velisavljević bi prepričao.
Godine 1950. uhićen je i potom zatvoren na Banjici, a kasnije je prebačen na Goli otok, gdje je ostao tri godine. On priznaje izazove ovog razdoblja; no cijelo iskustvo ne doživljava posebno tragičnim. Nastojao je suzdržati se od razmišljanja o okolnostima koje su ga zadesile, navodeći da nikada nije primijetio animozitet usmjeren prema njemu od drugih. Umjesto toga, dosljedno je racionalizirao postupke svojih “krvnika”, razmatrajući razloge njihova ponašanja.
- Godine 1953. odlazi na rehabilitaciju i vraća se u Beograd. Ipak, zbog svoje prošlosti, vrata kazališta su mu bila čvrsto zatvorena, čak mu je zabranjeno prisustvovati predstavama za koje je imao ulaznice. Prisjeća se incidenta u kojem je od prijatelja Brane Vojinovića dobio kartu za predstavu “Dr”. Unatoč tome što je imao važeću kartu, nasilno ga je udaljio tada prisutni upravnik.
“Tamo sam proveo tri godine. Ipak, bio sam dio grupe logoraša koja se razlikovala od onih koji su uhićeni u prvim mjesecima nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine. Ipak, radije ne bih elaborirao ovu stvar. Teško je, znaš… Tijekom svih tih godina, moja žena se suočavala s pritiskom da me napusti, i na kraju je to i učinila, međutim, zadržala je nadu, vjerujući u to Shvatio bih njezine postupke i da bismo mogli nastaviti svoj život s mjesta na kojem smo stali? Gotovo! Nisam joj htio oprostiti”, rekao je Velisavljević.
Stjecajem tih okolnosti, karijeru je nastavio u Mostaru i Tuzli, da bi godinama kasnije dobio zahtjev da se vrati u Beograd. Naknadno sam je odveo u Beogradsko dramsko pozorište, a ostalo je sada legenda. Osim nastupa u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, Velisavljević je nastupao iu BDP-u, Ateljeu 212, Pozorištu na Terazijama, Zvezdara teatru i dr. U Beogradu se, međutim, zbog svoje povijesti često nalazio u sporednim ulogama.
To nije bio slučaj u drugim gradovima, gdje je njegova prisutnost bila izraženija. Tvrdi da nema razlike između velikih i malih uloga, već između velikih i malih glumaca. Izvodio je zapažene predstave kao što su “Hamlet”, “Uobraženi bolesnik”, “Sumnjivo lice”, “Ne hodaj gol”, “Hitler i Hitler” i druge. Jedina uloga koju je odbio bila je u “Balkanskom špijunu”, jer smatra da je licemjerno komunizam prikazivati u tako negativnom svjetlu.
