Roditeljstvo je uloga koja je jako teška i zahtijevna ali se svaki trud vraća neizmjernom ljubavi od strane djece.Međutim nekada iz najbolje namjere griješimo u vaspitanju.
Majčinstvo se često idealizuje kao prirodna i bezuvjetna uloga koja podrazumijeva bezgraničnu ljubav, njegu, toplinu i žrtvu. Ipak, stvarnost može biti mnogo složenija, jer nisu sve majke emocionalno zrele ili svjesne posljedica svojih postupaka. Neki obrasci ponašanja, iako naizgled motivirani brigom za dijete, mogu imati dugoročne štetne posljedice na emocionalni razvoj djece.
Psiholozi ukazuju da određeni oblici majčinskog ponašanja mogu oblikovati djetetovu percepciju svijeta, njegovih odnosa s drugim ljudima, kao i njegovu sliku o sebi. Talijanska psihologinja Ana De Simone ističe nekoliko tipičnih obrazaca toksičnog majčinstva koji su česti, a koji ostavljaju dubok trag na emocionalnom zdravlju djeteta.
Jedan od najraširenijih oblika toksičnog ponašanja je ponašanje majki koje se potpuno žrtvuju zbog svojih djece. Ove majke, iako na prvi pogled izgledaju kao idealni roditelji, koji su uvijek prisutni i spremni na sve kako bi svojoj djeci obezbijedile bolje uvjete za život, zapravo zanemaruju vlastite potrebe, želje i granice. Iako se na početku čini da takve majke nude nesebičnu ljubav, u stvarnosti takva žrtva postaje sredstvo kontrole, jer djeca počinju osjećati odgovornost za majčinu sreću, nezadovoljstvo i iscrpljenost.
- Ove majke često koriste rečenice koje djetetu stvaraju osjećaj krivnje, kao što su spominjanje svega što su učinile za njih ili čega su se odrekle. Time djeca nesvjesno preuzimaju odgovornost za majčinu emocionalnu stabilnost, što im kasnije stvara poteškoće u postavljanju zdravih granica, strah od donošenja vlastitih odluka i osjećaj da je svaka želja sebična. U odrasloj dobi, djeca koja su odrasla u ovakvom okruženju često imaju poteškoća u postavljanju granica i često se osjećaju nelagodno kada pokušavaju izabrati sebe ili svoje vlastite potrebe.
Drugi oblik toksičnog majčinstva je stalna negativnost. Takve majke rijetko pokazuju zadovoljstvo ili ponos prema svom djetetu, a gotovo uvijek fokusiraju pažnju na njegove pogreške, promašaje i ono što dijete nije postiglo. Pohvale su rijetke, a uspjesi se umanjuju ili uspoređuju s uspjesima drugih. Ovakav pristup stvara osjećaj da dijete nikada ne može ispuniti visoka očekivanja.
Neprestana kritika vodi do narušenog samopouzdanja i osjećaja manje vrijednosti, a djeca ovih majki često razvijaju strah od pogreške, perfekcionizam ili, s druge strane, potpuno odustajanje, jer vjeruju da njihov trud nije dovoljno dobar. Odrasli ljudi koji su odrasli u takvom okruženju često se suočavaju s anksioznošću, povlačenjem, potrebom za vanjskim odobravanjem ili sklonošću ulasku u odnose u kojima se ponavlja isti obrazac omalovažavanja.
Postoji i tip majki koje sebe stalno doživljavaju kao žrtvu. Ove majke često pričaju o svojoj patnji, nepravdi koju trpe i teškoćama koje nose. U takvim odnosima, dijete prerano preuzima ulogu emocionalne podrške, slušatelja i tješitelja. Ovaj oblik odnosa naziva se emocionalna parentifikacija, gdje dijete odrasta s osjećajem prekomjerne odgovornosti, potiskujući vlastite emocije kako ne bi dodatno opteretilo majku. Kasnije u životu, odrasli ljudi koji su prošli kroz ovakve odnose često imaju poteškoće u prepoznavanju vlastitih potreba, osjećaju krivnju kada traže pomoć i skloni su ući u odnose u kojima ponovo preuzimaju ulogu “spasitelja”.
Djeca koja odrastaju u ovakvim toksičnim odnosima često nose posljedice kroz cijeli život. Problemima sa samopouzdanjem, kroničnim osjećajem krivnje, strahom od napuštanja ili pretjeranom potrebom za kontrolom. Mnogi od njih imaju poteškoća u stvaranju zdravih partnerskih odnosa jer nesvjesno ponavljaju obrasce koje su naučili u obitelji. Osim toga, nerazriješene emocionalne rane mogu dovesti do ovisničkih ponašanja, kao što su emocionalna ovisnost o drugima, hrani, alkoholu ili drugim oblicima bijega, koji služe kao pokušaj regulacije unutarnje nesigurnosti.
Prvi korak prema promjeni je prepoznavanje ovih toksičnih obrazaca. Odrasla djeca toksičnih majki često se suočavaju s unutarnjim sukobima, jer priznati štetu ne znači prestati voljeti majku, već samo razumjeti vlastito iskustvo. Rad na emocionalnoj svijesti, postavljanje zdravih granica i razumijevanje vlastitih potreba ključni su elementi osobnog razvoja. Također, važno je razumjeti da mnoge majke nisu svjesne utjecaja svojih postupaka. Njihovi obrasci često proizlaze iz vlastitih trauma, neobrađenih emocija i odgoja, te edukacija i razvoj emocionalne zrelosti mogu otvoriti prostor za zdravije odnose u kojima ljubav nije zasnovana na krivnji, kontroli ili strahu, već na poštovanju i međusobnom uvažavanju.
