Mnogi vjeruju da je čovjek čovjeku vuk i da ti tvoji najbliži žele najviše zla. Danas vam otkrivamo šta psiholozi imaju da kažu o ovom fenomenu koji se kosi sa činjenicom da su ljudi socijalna bića.
Obitelj se često doživljava kao utočište sigurnosti, mjesto s bezuvjetnom ljubavlju i razumijevanjem. Međutim, istina je često složenija i bolnija. Mnogi pojedinci prepoznaju da se najveće emocionalne ozljede ne nanose strancima, već onima koji s njima dijele krvne veze. U posljednje vrijeme o ovoj osjetljivoj temi sve češće raspravljaju psiholozi i mediji posvećeni obiteljskim problemima. Kao rezultat toga, “Blic” sugerira da obiteljski odnosi opterećeni potisnutim emocijama i neriješenim sukobima mogu dovesti do trajne nesigurnosti, što je posebno istinito kada jedan član obitelji počne voditi život koji drugi žele, ali ne mogu dovršiti.
Mnoge obitelji od malih nogu vjeruju da dom treba biti utočište. Međutim, kada nedostaje zdrave komunikacije i emocionalne inteligencije, obitelj često postaje forum za stalnu usporedbu. Uspoređivanje uspjeha, izgleda, obrazovanja ili načina života često dovodi do osjećaja inferiornosti, koji s vremenom postaje zavist. Psiholozi priznaju da se te emocije obično izražavaju samo privatno, ali se zapravo grade tijekom vremena, kulminirajući svojim izražavanjem kada je član obitelji sretan ili zadovoljan svojim životom.
Trenutak kada član obitelji krene u akciju – bilo da se radi o stabilnom poslu, uravnoteženom emocionalnom stanju ili jednostavno osjećaju ispunjenja, smatra se posebno osjetljivim trenutkom. Umjesto ohrabrenja, često ga prati šutnja, hladne riječi ili podcjenjivanje uspjeha. “Kurir” navodi da se radost jednog člana obitelji često smatra opasnošću za ostatak obitelji, posebno u obiteljima koje su povijesno bile pogođene neuspjehom, siromaštvom ili emocionalnim zlostavljanjem. Nadalje, tuđa radost ne nadahnjuje vjeru u čovječanstvo, već sjećanje na osobne neuspješne snove.
- U ovom kontekstu, sreća više nije osobni osjećaj, već je katalizator rivalstva. Članovi obitelji koji su nezadovoljni svojim životima mogu nesvjesno prenijeti svoju nelagodu na one koji bi trebali živjeti izvan kruga. Pasivno-agresivne izjave, ironija ili zanemarena briga postaju sredstvo izražavanja prezira bez preuzimanja odgovornosti za vlastite osjećaje. Ova vrsta ponašanja često je štetnija od otvorenih sporova, jer su problemi prikriveni normalnim ponašanjem koje do njih rezultira.
Drugi snažan mehanizam u ovim obiteljima je osjećaj krivnje. Osoba koja je postigla uspjeh često će se pitati može li biti sretna dok drugi pate. Psiholozi nas upozoravaju na to kao rezultat takozvanih obiteljskih mitova, koji vjeruju da svi moraju dijeliti istu sudbinu, a individualni uspjeh smatra se izdajom kolektivne borbe. U ovom slučaju, sreća se potiskuje, smanjuje ili prikriva kako se ne bi nanijela šteta drugima. Usred članka o ovoj temi, “Večernji list” navodi da se zavist u obitelji rijetko povezuje s uspjehom osobe, već je osobno nezadovoljstvo onih oko njih ono što uzrokuje problem.
Kada netko nije u mogućnosti promijeniti vlastiti život, vjerojatnije je da će kritizirati tuđi. Nakon toga dobivamo rečenice koje se u početku čine bezopasnima, ali imaju snažan emocionalni utjecaj, poput: “Lako je tebi” ili “vidjet ćemo koliko će to trajati”. Ono što situaciju čini kompliciranijom jest uobičajena praksa ovog ponašanja. Mnogi pojedinci ne prepoznaju emocionalni pritisak koji doživljavaju kao sigurnost, a koji proizlazi iz okruženja koje bi trebalo biti zaštićeno.
Prikrivena zavist, koja se izražava kao briga ili savjet, polako smanjuje naše samopouzdanje i osjećaj vrijednosti. U konačnici, to može dovesti do tjeskobe, povlačenja i unutarnje borbe između želje za radošću i nužnosti prihvaćanja. U tom kontekstu potrebno je uspostaviti granice, unatoč potencijalu za dodatni sukob. Stručnjaci tvrde da bi svatko trebao imati priliku uživati u sreći, bez obzira na osjećaje drugih. Udaljenost ne mora dovesti do prekida veze, već do izbora koliko emocija i znanja podijeliti s onima koji su novi u radosti tuđeg uspjeha.
Granice se smatraju činom samopoštovanja, a ne arogancije. Također, ključno je prepoznati da prava ljubav ne zahtijeva žrtvovanje osobnog užitka. Oni koji istinski brinu i poštuju druge, čak i kada se suočavaju s vlastitim problemima, sposobni su pronaći inspiraciju za slavljenje tuđeg uspjeha. Razlika između zdrave i toksične obiteljske dinamike upravo je u sposobnosti poticanja rasta, ali ne i njegovog ometanja. U konačnici, kako “Danas” piše u osvrtima na suvremene obiteljske odnose, važno je prepoznati da sreća nije dug koji treba opravdavati, već rezultat osobnog izbora, truda i hrabrosti.
Obitelj bi trebala poticati rast, a ne ga koriti. Kada to nije slučaj, važno je održavati vlastiti unutarnji sklad i prepoznati da nelagoda drugih ne umanjuje vrijednost osobne radosti. Samo na taj način moguće je stvoriti život koji nije opterećen očekivanjima drugih, već ga vodi autentična želja za postizanjem sreće i dobrim emocionalnim stanjem.
