Danas pričamo o autizmu koji je sve češći među djecom i dijagnozama. Pričamo o simptomima i o svemu što može još ranije da pokaže da li postoje znakovi autizma.
- Vrijeme obroka ili odlaska na spavanje često pokazuje suptilne, ali značajne razlike u percepciji i ponašanju kod djece s poremećajem iz autističnog spektra (PAS). Iako je svako dijete drugačije i napreduje kroz različite razvojne faze, postoji nekoliko uobičajenih pokazatelja koji se pojavljuju u svakodnevnim ritualima, čiji značaj roditelji često zanemaruju, smatrajući ih prirodnim dijelom djetinjstva.
Međutim, prepoznavanje ovih simptoma – čak i kada su neprimjetni – može biti ključna uloga intervencije, podrške i boljeg razumijevanja djeteta. Poremećaj iz autističnog spektra ne smatra se jednom dijagnozom, već spektrom simptoma koji utječu na socijalnu interakciju, komunikaciju, senzornu percepciju i ponašanje. Neki simptomi mogu se pojaviti već u prvoj godini života, ali obično postaju očitiji kako dijete povećava vrijeme provedeno u strukturiranom okruženju, poput vrtića.
Međutim, kod kuće, u mirnim, domaćim situacijama poput večere ili odlaska na spavanje, roditelji mogu prepoznati obrasce koji sugeriraju drugačije razumijevanje svijeta. Jedan od najčešćih simptoma je problem s prelaskom s jedne aktivnosti na drugu, posebno tijekom večernjeg režima. Dok većina djece može prestati igrati i zaspati bez većih poteškoća, djeca s autizmom mogu pokazivati ekstremnu anksioznost, mogu plakati ili odbijati igru.
To se ne smatra činom prkosa, već teretom uzrokovanim promjenom koja mijenja osjećaj predvidljivosti. Čak i manje promjene, poput drugačijeg režima spavanja ili manje osvjetljenja, mogu imati značajan odgovor. S tim je povezana jaka želja za fokusiranjem na određene predmete i za rutinom.
Iako je uobičajeno da dijete ima omiljenu dekicu ili plišanog medvjedića, ta se asocijacija često pretvara u formalni ritual: igračka mora biti postavljena na određeno mjesto, s određenim položajem, a svako odstupanje može dovesti do paničnog odgovora. Ovo ponašanje se ne smatra hirom, već metodom suočavanja sa svijetom koji im se čini kaotičnim. Drugi važan aspekt je senzorna pretjerana reaktivnost.
Buka perilice rublja, svjetlo u hodniku, tekstura pidžame ili miris deterdženta na posteljini mogu biti toliko jaki da uzrokuju bol ili nelagodu. Mnogi roditelji to pogrešno tumače kao pretjerano, ali u stvarnosti se radi o razlici u načinu na koji primaju informacije o svijetu. Tijekom obroka, izbjegavanje izravnog kontakta očima, nedostatak gestikulacije ili nereagiranje na razgovor također mogu biti značajni pokazatelji.
Dijete može izgledati udaljeno, imati prazan pogled ili ne reagirati ni na kakve pokušaje komunikacije. Slično tome, ekstremna specifičnost u jedenju – jedenje samo hrane određene boje, temperature ili oblika, odbijanje jela u miješanim jelima ili zahtijevanje apsolutne izolacije hrane – sve te stvari često sugeriraju potrebu za kontrolom i predvidljivošću nad jednostavnim preferencijama.
Osim toga, nedostatak simbolične igre, poput hranjenja lutaka, glume ili kreativne igre pretvaranja, također može biti znak temprane. Dijete na spektru obično ne koristi igračke kreativno, već ih grupira po boji, veličini ili radnjama koje se ponavljaju bez emocionalne ili društvene komponente. U konačnici, nasilne reakcije na prekide aktivnosti, poput zahtjeva da dijete prestane igrati se i dođe za stol, česte su.
Ove reakcije nisu ljutnja, već problemi s mentalnom i emocionalnom asimilacijom promjene. Ako se nekoliko ovih simptoma redovito opaža tijekom svakodnevnih aktivnosti, preporučuje se da roditelji vode evidenciju i potraže stručnjaka. Rana procjena ne mora nužno dovesti do dijagnoze u sljedećim minutama, već pruža priliku za razumijevanje, raspravu i provedbu strategija koje će imati značajan utjecaj na kvalitetu života djeteta i cijele obitelji. Jer u nekim slučajevima pravi signal nije prisutan u većim incidentima, već u tihom prostoru između obroka ili u suzama prije spavanja.
