Ronilac Iacob Marinescu izvukao je trudnicu s dna napuštenog jezera na rubu okruga Iași, a ono što je žena rekla nakon što je došla svijesti ostalo je toliko neobično da ni danas ne zvuči kao priča kojoj se može pronaći jednostavno objašnjenje.
Spasilačka ekipa stigla je na mjesto gdje je jutro djelovalo sablasno mirno, bez prolaznika i bez svjedoka, ali s jasnim tragovima da je jedna osoba posljednja stajala na obali prije nego što je nestala u vodi.
Uz samu ivicu jezera bile su ostavljene ženske sandale, torba boje vrhnja, telefon u ružičastoj maskici i boca vode, dok su u mokroj zemlji vodili otisci bosih stopala prema površini koja je skrivala mnogo više nego što se na prvi pogled moglo naslutiti.
Za ronioce koji su došli na teren to nije bio običan zadatak. Jezero je nastalo na mjestu bivšeg kamenoloma i godinama je važilo za opasnu tačku na kojoj su ostaci metalnih konstrukcija, starih mašina i dubokih rupa ostajali skriveni ispod mutne vode.
Takav teren ne ostavlja mnogo prostora za grešku, a u trenucima kada je svaka sekunda važna, i najiskusniji spasioci moraju računati na to da bi potraga mogla završiti tragično.
Jezero koje je godinama nosilo reputaciju opasnog mjesta
To napušteno jezero nije nastalo prirodnim putem. Nakon što je kamenolom prestao s radom, prostor se s vremenom ispunio vodom, ali ono što je ostalo ispod površine nije nestalo zajedno s nekadašnjim radovima.
Naprotiv, metalni ostaci i neravnine na dnu pretvorili su cijelo područje u mjesto koje lokalni stanovnici nisu doživljavali kao miran kraj za šetnju ili odmor, nego kao prostor u koji se ulazi s velikim oprezom, ako se uopće ulazi.
Prema onome što su mještani godinama ponavljali, bilo je i ranijih slučajeva kada ljudi koji su završili u vodi nisu pronađeni na vrijeme. Upravo zbog toga je Iacob Marinescu, čim je obukao opremu i zaronio, znao da neće tražiti uobičajen prizor. Svjetlost njegove lampe presijecala je tamu, ali je mutna voda gutala detalje, ostavljajući pred njim kamenje, mulj i komade zahrđalog metala koji su otežavali svaki pokret.
Što je ronilac išao dublje, to je prostor oko njega bio tamniji, a vidljivost slabija. Na određenoj dubini činilo se kao da voda potpuno briše orijentire i ostavlja samo osjećaj pritiska i neizvjesnosti. U takvim uslovima svaki pokret mora biti odmjeren, jer nagli trzaj može značiti dodatnu opasnost i za spasioca i za osobu koju pokušava pronaći.
Na dubini od približno dvanaest metara Marinescu je ugledao prizor koji ga je zaustavio. Između dvije stijene nalazilo se tijelo žene. Nije se pomjerala, a haljina joj se prilijepila uz tijelo. Već tada je bilo jasno da je riječ o situaciji u kojoj se ne smije izgubiti ni trenutak, posebno zato što je njen stomak otkrivao da je trudna.
Sekunde koje su odlučile ishod spasilačke akcije
Spasilački zadatak u tom trenutku postao je borba protiv tijesnog prostora, slabe vidljivosti i metalnih prepreka koje su je držale zarobljenom. Iacob je pažljivo pokušavao osloboditi njeno tijelo, svjestan da svaki pogrešan potez može dodatno otežati izvlačenje. Nakon nekoliko napetih trenutaka uspio je izvući ženu i zajedno s kolegama podići je prema površini.
Na obali su odmah počeli pokušaji oživljavanja. Bolničar je radio pritiske na prsni koš, dok su ostali pratili svaki mogući znak života. U tim trenucima niko nije mogao sa sigurnošću reći hoće li trudnica preživjeti, a još manje da li će dijete koje nosi izdržati sve što je tijelo njegove majke upravo prošlo pod vodom.
Taj trenutak promijenio je cijeli tok intervencije. Umjesto najgoreg ishoda, uslijedio je oprezni oporavak i hitan transport u bolnicu, gdje su ljekari potvrdili i drugu, jednako nevjerovatnu vijest: beba je preživjela. Nakon onoga što se dogodilo na dnu jezera, ta informacija imala je težinu koja je nadilazila uobičajeni medicinski nalaz. Bila je to potvrda da su spasioci izvukli dvije osobe, a ne jednu.
Kada se dovoljno oporavila da može govoriti, žena je ispričala kako je došla do jezera nakon teške svađe s bivšim partnerom. Prema njenim riječima, nije imala namjeru da uđe u vodu. Rekla je da se poskliznula na mokroj obali i pala, a potom pokušala doplivati do površine. Međutim, sve se zakomplikovalo kada joj se noga zaglavila među metalnim dijelovima na dnu.
Što se više borila da se oslobodi, to je situacija postajala bezizlaznija, a zrak koji je imala nestajao je sve brže.
Riječi koje su ostale bez jasnog objašnjenja
Ipak, ono što je najviše ostalo u sjećanju roniocu i medicinskom osoblju nije bilo samo dramatično spašavanje, nego ono što je žena govorila nakon što se probudila i dovoljno sabrala da može opisivati iskustvo iz dubine. Dok su je slušali u bolničkoj sobi, počela je govoriti o trenutku koji je, prema njenom doživljaju, izgledao potpuno drugačije od svega što bi iko očekivao od borbe za dah ispod vode.
Njene riječi bile su izrečene mirno, bez dramatiziranja, što je dodatno pojačalo dojam kod prisutnih. Iacob Marinescu kasnije je priznao da ga je upravo taj opis najviše zadržao u mislima. Kao čovjek koji je učestvovao u brojnim akcijama spašavanja, znao je koliko takvi događaji mogu biti nepredvidivi, ali ovo što je čuo od žene nije bilo nešto što je očekivao u takvom trenutku.
Za spasilačku ekipu taj dan počeo je kao još jedna teška operacija na opasnom mjestu. Završio se kao priča koju su prisutni dugo prepričavali, ne samo zbog same činjenice da je žena izvučena živa, nego i zbog toga što je i dijete ostalo zdravo. U svijetu intervencija gdje se uspjeh često mjeri sekundama i centimetarima, ovakav ishod uvijek ostavlja poseban trag.
Žena i njeno dijete dobili su priliku za novi početak, dok je ronilac koji ih je izvukao ostao s uspomenom na prizor i riječi koje i danas ne može lako objasniti. Na obali jezera, među sandalama, torbom i tragovima koji su vodili samo u jednom smjeru, tog je dana završena drama koja je za sve učesnike ostala mnogo više od obične spasilačke akcije.
