U današnjem članku govori se o jednoj potresnoj priči koja ostavlja dubok trag u svakome ko je pročita. Kasno poslijepodne, dok je nebo prelazilo u tople nijanse zalaska, mali Saša je vezivao pertle na svojim omiljenim sportskim patikama.
- Imao je svega jedanaest godina, ali je u njemu gorjela iskra sna – želio je da jednog dana postane fudbaler. Istovremeno, djevojčica Katarina, gotovo istih godina, otela se ocu iz ruke i zaputila u šumu, nesvjesna da će taj dan promijeniti njihove živote na različite načine.
Sašina majka ga je tog dana dozivala dok se spremao za trening. „Polako, sine, imaš vremena, samo pazi da ne trčiš preko ulice“, rekla mu je, dok mu je pružala flašicu vode. Zagrlila ga je i poljubila u kosu, želeći mu sreću. On joj je kroz osmijeh obećao da će se brzo vratiti. To je bio njihov posljednji razgovor.
Kada se nije vratio kući nakon treninga, majka je u početku mislila da se zadržao kod prijatelja. Međutim, kako su sati prolazili, strah je rastao. Počela je da zove poznanike, da obilazi komšije i teren na kojem je trenirao. Saše nigdje nije bilo. Te noći kuća je ostala prazna i tiha, a majka je shvatila da se dogodilo nešto mnogo ozbiljnije.
Policija je ubrzo uključena. Pokrenuta je potraga – pretraživani su parkovi, igrališta, škole i šume. Njegove slike počele su se pojavljivati na stubovima i zidovima. Komšije su šaputale, prijatelji su postavljali pitanja, a majka je uporno ponavljala: „Moj Saša će se vratiti. Mora.“
- Godine su prolazile, ali odgovora nije bilo. Majka je uporno čuvala njegovu sobu, urednu i spremnu kao da će svakog trenutka da se pojavi i vikne: „Mama, stigao sam.“ Nekada bi u snu čula njegove korake u hodniku, nekada bi joj se učinilo da ga vidi među djecom na ulici. Svakog dana ga je čekala, uvjerena da će se vratiti. „Ako ja ne čekam svog sina – ko će?“, govorila je prijateljici, ne dopuštajući sebi da izgubi vjeru.
- Dvadeset i dvije godine prošle su od dana kada je Saša nestao. Majčina nada gotovo se gasila, ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Njena prijateljica je dobila kutiju na poslu, na kojoj je pisalo ime njegove majke. Kada ju je otvorila, unutra su bile patike u kojima je Saša otišao tog kobnog dana. Uz njih je stajao presavijen list papira, ispisan dječjim rukopisom.
Na papiru je pisalo: „Mama, ako nađeš ovo, znaj da te volim i da se nadam da ćemo se ponovo sresti, ali nemoj da me tražiš.“Majka je drhtavim rukama prinosila poruku licu. Suze su joj tekle niz obraze dok je ponavljala njegovo ime. Za nju, to je bio znak – znak da je njen sin mislio na nju, da ju je volio i da nije zaboravio. Ta poruka otvorila je mnoga pitanja. Da li je Saša sam ostavio patike i poruku? Da li je boravio tu u posljednjim trenucima prije nego što je nestao? Ili je neko drugi želio da joj pošalje poruku? Policija je ponovo uključena, ali odgovora nije bilo.
Za majku je to ipak bilo dovoljno. Znala je da je njen sin mislio na nju, da je želio da joj ostavi trag. Iako nije imala odgovore, imala je osjećaj da se dio njega vratio kući. „Čuvam tu poruku kraj kreveta“, govorila je. „Svakog jutra prvo što uradim jeste da je dodirnem i pročitam. To je moj razgovor sa njim.“
Ova priča pokazuje snagu majčinske ljubavi i nade koja ne umire. Godine bola nisu izbrisale njenu vjeru da će nekada saznati istinu. Njena borba nije bila samo borba za sina, već i za sjećanje na njega, za onaj osmijeh kada je obećao da će se brzo vratiti.
Na kraju, iako nije dobila sve odgovore, majka je dobila poruku koja je potvrdila ono što je oduvijek znala – njen sin ju je volio, mislio na nju i nosio je u srcu gdje god da je otišao. A ta misao, koliko god bolna bila, pružila joj je snagu da nastavi da živi, da se budi svakog jutra i da vjeruje da su ljubav i sjećanje jači od svega.
