Ljudi vrlo često postupaju nepromišljeno i čine zlo drugima bez razloga a zaboravljaju da niša nije vječno i da se i oni mogu naći u bezizlaznim situacijama kada će im biti potrebna pomoć.
Život ponekad može krenuti nepredviđenim putem i dovesti nas u područje u kojem nikada ne bismo željeli biti pred ljudima koji su nam nanijeli najveću štetu u najvećoj mjeri. Nakon 17 godina samostalnog roditeljstva, boli, borbe i straha, susret s bivšim partnerom može se osjećati kao udarac u trbuh, kao da se vratila dugotrajna bol. Za mene, samohranu majku koja je odgojila sina nakon što ju je partner ostavio uz malo podrške majke, običan dan postao je mjesto gdje se prošlost događala s toliko učestalosti da je bila direktno preda mnom.
Dok sam žurila kroz lokalnu tržnicu, obraćajući pažnju na svoje uobičajene dužnosti – nastavu za djecu, zakašnjele naknade i stalnu borbu s vremenom – sudbina je odlučila da me suoči s jednom od najvećih pogrešaka u mom životu. Tamo, među šarenim prodavačima i zvukom kupaca, ponovno sam susrela ženu koju sam pokušavala zaboraviti: njezinu majku. Posljednji susret s prošlošću Godine nisu promijenile njezin prepoznatljiv izgled. Iako su bore bile dublje, a kosa potpuno sijeda, i dalje je imala isti izgled – ukočen, manipulativan. Međutim, njezin pogled više nije posjedovao hladnu, prezrivu i predrasudnu prirodu. Umjesto toga, oči su joj bile ispunjene emocijama.
Zaustavio sam se i potpuno se ukočio. Košara s povrćem odmaknula se od moje ruke, a srce mi je počelo lupati kao da želi otići. Nisam mislio da će uspostaviti kontakt, a ponajmanje da će mi prići. Međutim, nisam shvaćao što se događa sve do tada, kada je izvela neplaniran čin: zagrlila me. Glas joj je bio jedva prepoznatljiv dok je uzviknula: “Žao mi je… Godinama te pokušavam pronaći.” Umjesto suosjećanja, u meni se rasplamsala davno zaboravljena vatra: ljutnja, duboka, sirova vatra koja se ne smiruje nakon što život preuzme druge odgovornosti.
- Ona, žena koja me pokušala kazniti, sada se suočila izravno sa mnom i zatražila moj oprost. Teret njezinih riječi Kad sam, drhteći, uspio izgovoriti jedini racionalan odgovor – “Zašto?” – I dalje je odbijala. Upitala me znam li cijelu priču. Da nemam razumijevanja potrebnog za razumijevanje što se dogodilo nakon dana kada je njezin sin otišao i ostavio me samu i trudnu. Da to nije bilo samo jednostavno priznanje krivnje, već i nešto mračnije. Oko nas su se ljudi počeli okupljati, željeli su znati što se događa usred tržnice. Pokušao sam zadržati prisebnost, a ne pokazivati koliko me sve to uznemiruje.
Nisam želio portret. Nisam želio da me itko vidi u ranjivom položaju. Želio sam je držati što dalje od života koji sam si izgradio kao osoba. Međutim, njezina sljedeća izjava nadvladala je sve moje pokušaje da se kontroliram. Pravu istinu nisam očekivao. Rekla je Dan kada je otišao… Nisam te samo ukorio. Nisam samo vršio pritisak na tebe. Rekla sam mu nešto strašno.” Zastala je, pokušavajući doći do daha. – “Rekla sam mu… da ću počiniti samoubojstvo ako ostane s tobom i djetetom.” U tom trenutku, vjerovala sam da mi se svijet raspada.
Čak ni u najgorem scenariju, nisam se mogla sjetiti tih riječi. Pretpostavila sam da je to ponos, klasne razlike i strah od sramote – ne ucjena koju je pokušavala prenijeti na vlastitog sina. Prema njezinim riječima, razvio se u mladića osjetljive i ranjive prirode, uvijek željnog preuzeti previše odgovornosti. Kad je čuo izjavu, uspaničio se. U strahu od gubitka zdravlja, učinila je ono što je mislila da joj je jedina nada: otišla je. On je otišao. Prekinite svu komunikaciju. Posljedice koje nitko nije vidio. Nakon toga, izgovorila je rečenicu koja će mi ostati u sjećanju: Zaboravila sam na njega. I ja sam ga izgubila.” Opisala je da je, nakon što je otišao od mene, njezin sin postao duboko depresivan. Napustio je studij, distancirao se od društva i prestao postojati kao osoba. Krivnja, stres i unutarnji nemir uništili su ga.
Preselila se u svijet bez zvuka ili vibracija, gdje ga nije mogla dodirnuti niti dosegnuti. Nakon toga, godinu dana nakon što me napustio, njegov život je tragično oduzet u biciklističkoj nesreći. Taj trenutak mi je zaledio krv. Moj dječak nikada neće saznati za svog oca. I nikada neću imati priliku pogledati ga u oči i pitati ga zašto je otišao. Istina je bila skrivena pod slojevima obmane i straha. Ideje koje su me ispunjavale Za nekoliko minuta došla sam do zaključka: Agonija godina razmišljanja Tuga za mladićem kojeg sam nekada voljela. Razumijevanje emocija starije žene. Šokirana reakcija koju nitko nije mogao predvidjeti.
Praznina jer ništa ne može promijeniti prošlost Sve su se te emocije pomiješale, kao da se natječu koja će preuzeti moje tijelo. Njezino priznanje Rekla je da se godinama bori s kajanjem. Imati strah od svakog novog dana. Da je tek nedavno stekla snagu da me traži, ali da sam u međuvremenu promijenio i prebivalište i zanimanje, te sam uslijed toga izgubio njezin trag. Njezinim riječima nedostajalo je potrebno opravdanje. Umjesto toga, bile su to prepoznavanje žene koja pokušava riješiti probleme koje je sama stvorila. A ja… nisam imao pojma što reći. Kada se prošlost vrati, ona sa sobom nosi više od samih sjećanja, ona također nosi sposobnost da se suoči s boli koju nismo razumjeli.
Istina može promijeniti način na koji razumijemo događaj, ali ne može promijeniti činjenice koje su dovele do naših života. Razumijem da ono što razumijem u tom trenutku jest da: Nisam bio napušten jer to nisam zaslužio. Nisam bio pušten jer je on bio kukavica, I nisam bio sam jer je karma naravno tako htjela. Istina je bila tragičnija.
Međutim, žena je plakala preda mnom, a pojedinci oko nas pokušavali su shvatiti što se događa, međutim, dogodilo se nešto neočekivano: mjesto za razumijevanje. Ne za zaborav, ne za oprost, ne za pomirenje, već da konačno dovršim poglavlje koje je dugo bilo nedovršeno. Jer, nakon 17 godina sukoba, konačno je ostvaren put u prošlost, ali ne da me zatvore, već da me oslobode.
