Pevač Sergej Ćetković već četvrt veka očarava vernu publiku svojim prelepim glasom, a sinoć je u prepunom Sava Centru proslavio veliki jubilej. Iako je postigao značajan uspeh, on smatra da je tek na pola puta i raduje se budućim dostignućima. Njegovu veličinu potvrđuje i činjenica da su ga došle podržati kolege iz različitih branši i muzičkih žanrova. Iako je poznat po svojoj blagoj naravi, priznaje da je najzahtevniji prema sebi.
Dosljedno sam se držao načela „manje je više“. Publika je cijenila kvalitetnu glazbu i ugodnu atmosferu. Moja je obitelj bila u prvom redu i njihova je prisutnost bila sastavni dio uspjeha događaja. Zahvaljujem se svojim kolegama i prijateljima koji su me podržavali kroz moju 25-godišnju karijeru, istaknuo je Sergej koji je elaborirao i svoj pristup suradnji i glazbenoj interakciji s kolegama.
- Imam velika očekivanja jer se trudim da sve bude točno. Prije svega, služim kao svoj najznačajniji kritičar. Rijetko nudim kritiku, jer sam okružena pojedincima koji rezoniraju s mojom perspektivom. Moje su kćeri to doživjele mnogo puta i znaju kako je to nastupati uz mene, istaknuo je kantautor nakon koncerta. Nasuprot tome, prethodno je primijetio da je tijekom mladosti bio vrlo nemirno dijete, što je za nas izazov zamisliti, s obzirom na osobu koju je njegovao u očima javnosti.
“Bio sam prilično problematično dijete, osobina koja se zadržala sve dok nisam napunio osam ili devet godina. Tijekom svog odrastanja stalno sam prednjačio u raznim nestašlucima, bilo među braćom i sestrama kod kuće ili s prijateljima iz susjedstva i moji roditelji su se suočili sa značajnim izazovima u upravljanju mojim ponašanjem, jer nisu bili sigurni kako da me umire moglo bi se nazvati takvima – bili su daleko od nevinih; organizirao sam natjecanja, biciklističke utrke i brojne druge aktivnosti“, priča Sergej.
Nadalje navodi da je njegov otac bio prisiljen ispraviti posljedice svih svojih prijestupa.Otac je često imao troškove za popravak susjedovih ograda, u čijoj sam se blizini često nalazio nakon jurnjave biciklom, kao i za nabavku novih guma i drugih potrepština. Gotovo svakodnevno bi me otpratio na šivanje. Nakon što je čuo moje korake niz ulicu praćene suzama, instinktivno je shvatio situaciju i odmah uzeo ključeve auta da me odveze liječniku. Također je vrijedno spomena da je tijekom školovanja imao izrazitu averziju prema tjelesnom odgoju.
- Bio sam izvrstan kao student, pokazujući značajnu stručnost u učenju. Moja ljubav prema školi posebno se ogledala u mom entuzijazmu prema predmetima kao što su srpski jezik i srpskohrvatski. S druge strane, malo sam uživao u tjelesnom odgoju, prvenstveno zbog naglaska na maratone i krosove, aktivnosti koje nisu bile u skladu s mojim preferencijama jer nisam sklon trčanju. Ipak, imao sam jaku strast prema košarci i nogometu.
Među raznim predmetima zaokupili su me i glazba i umjetnost, ali moj najveći afinitet ostao je srpski. Tamo sam bio bez premca, dosljedno pišući izvanredne eseje do osmog razreda, jer sam posjedovao talent za grafičko izražavanje, koristeći brojne metafore i živopisne opise, što su moji učitelji jako cijenili.
Ostala mu je u sjećanju jedna anegdota, zbog koje je jedva preživio.Sergej sa smiješkom počinje objašnjavati: “Moj otac je bio reli vozač i posjedovao je raznu opremu kod kuće. Jednog sam dana odlučio uzeti njegovu kacigu, što se poklopilo s kupnjom novog BMX bicikla — artikla koji je bio iznimno popularan na vrijeme i predstavljalo je suštinski san svakog dječaka. Organizirao sam natjecanje koje je uključivalo spuštanje s brda Gorica, koje se nalazi u blizini Podgorice zbog svog neravnog i opasnog terena.
Kad smo se započeli spuštati, zauzeo sam čelnu poziciju sve dok mi očeva kaciga, koja je bila znatno prevelika, nije ometala vid. Brzina je bila tolika da nisam uspio zaustaviti zamah, što je rezultiralo sudarom sa susjedovom ogradom. Mislim da je nepotrebno elaborirati kasnije događaje, jer sam o njima već govorio na početku intervjua.
No, glazba mu je bila od velike važnosti od ranih godina.Od malih nogu moja strast prema glazbi zasjenila je moju ljubav prema crtanju. Kad sam imao šest ili sedam godina, slušao bih razne vrpce koje su pripadale mom ocu, živopisno se prisjećajući svoje ljubavi prema “The House of the Rising Sun”, pjesmi benda “The Animals”.
Naknadno ju je izveo i Miki Jevremović. Opčinjeno bih gledao u instrumente. To me dovelo do toga da u tom periodu upišem nižu glazbenu školu, sudjelujem u zborovima i povežem se s istaknutim glazbenicima u Crnoj Gori. Osnovao sam i svoj prvi bend, a putovanje koje je uslijedilo postalo je značajan dio moje povijesti, primijetio je pjevač.
Uzimajući u obzir jednog od najmirnijih i najpovučenijih pjevača u našoj javnoj sferi, koji uglavnom voli ostati izvan svjetla medijske pozornosti, biste li očekivali da je tijekom djetinjstva pokazivao tako nestašno i neobuzdano ponašanje?
