I u našoj okolini postoji jako veliki broj starih ljudi koji žive sami a njihova dijeca su negdje daleko i jako rijetko ih obilaze. Upravo takav je bio život jedne bake u Bosni koja je za praznike bila sama.
Bila je to ona vrsta zime koju cijenite cijeli život. Snijeg je padao dugo, toliko gust da se jedva vidjela ograda, a ceste su bile prekrivene bijelom tkaninom. Bila je božićna večer. U malom selu u Bosni, gorući dimnjaci bili su vidljivi, kuće su bile poznate po svojim pečenim proizvodima, suhom mesu i toplini. Djeca su se zabavljala, odrasli su bili zauzeti pripremom hrane, a općenito se osjećalo iščekivanje. Svugdje, osim u kući bake Milke. Milka je imala 80 godina i bila je sama otkako joj je suprug preminuo. Nekad je ta kuća bila ispunjena pjesmama, pričama i životom, ali godine su uzele svoje.
Imala je dva sina, obojica su bila uspješna, obojica su bili na daljinu. Jedan se nalazi u Beogradu, drugi u Münchenu. Pričala je o njihovom uspjehu po selu, pokazivala je slike unučadi na mobitelu i opisivala koliko je ponosna kao majka. Ali slike ne griju, a uspjeh ne zna kako osvijetliti vatru. Tog jutra telefon je zazvonio dva puta. Prvi poziv bio je iz Beograda, ispričali su se zbog gužve, bolesne djece i da će uskoro biti stigla poruka. Drugi telefonski poziv bio je iz Münchena, kratak i hladan, a žena ga je obavijestila da je zauzeta i da nema slobodnih dana. Milka je čula riječi, zahvalila joj se i otišla bez ikakvih emocija.
Ostale su joj duboko u srcu. Vani snijeg ometa put do šume. S bolovima u kuku i zglobu nije mogla doći ni do kapije, niti do šume. Peć je ujutro otkazala, a hladnoća joj je počela prodirati u kosti. Milka se pokrila kaputom i sjela na kauč. Nije pokazivala nikakve emocije. Jednostavno je priznala svoju samoću, vjerujući da to nikome neće biti teret. Večernji mrak bio je rani. Iz sela su dopirali pucnji, zvona, smijeh i pjevanje. U njezinoj kući vladala je tišina. Gladna, promrzla i sama, sjećala se vremena ulaska božićnog drvca sa slavljem, kada su ljudi pjevali i molili.
- Sada je bila samo hladna komora i كريات. Oko 8 sati navečer, čuo se čudan zvuk kroz šuštanje vjetra. Izgledalo je kao da netko lopatom čisti snijeg. Zvuk se sada približavao. Milka se bojala. Tko bi došao po tako lošem vremenu? Čula je lupanje čizama po pragu, a zatim zvuk vrata. Hladan zrak prožimao je kuću, ali bilo je i nešto drugo uz to. Na ulazu je stajao Edin, njezin neposredni susjed.
Mladić od dvadeset pet godina, predan i tih. Bio je natopljen vodom, usne su mu bile boje ruže, oči su mu blistale. U jednoj ruci nosio je pun teret suhog bukovog drva, a u drugoj lonac za paru. Milka nije mogla vjerovati svojim očima. Bez riječi, Edin je napravio vatru, skupio pepeo i zapalio peć. Plamen je ubrzo povisio temperaturu sobe, a miris prekuhane hrane ispunio je kuću. Nakon još nekoliko mjeseci, konačno je progovorio.
Objasnio joj je da iako se zima ne brine o osobi koja moli, ona se umjesto toga usredotočuje na količinu drva ili njihov nedostatak te na to ima li ili nema vjernika. Objasnio joj je da blagdan nije određeni datum, već trenutak u kojem osoba ne može ostaviti drugu osobu na miru. Milka je plakala, ali ne zbog topline, već zbog hladnoće. Raspitala se o njemu što će selo misliti, jer nisu slavili Božić. Edin se samo pretvarao da se smiješi i rekao da je Bog jedinstven, ljudi ga obično razlikuju po tome kako ga zovu i da ga ne zanima tko sjedi sam u mraku noću.
Te večeri, u maloj kući bake Milke nije bilo djece. Međutim, kuća je bila prepuna. Puna veselja, utjehe i priče. Edin je ostala budna do kasno, pušeći vatru, održavajući uspomene i pazeći da se peć i nada ne ugase. Na božićno jutro, put do kapije bio je očišćen, drvce složeno, a kuća udobna. Susjedi su joj čestitali i pitali je li Edin posjetio njezin dom. Tada je Milka ustala i izgovorila izjavu koju selo nije zaboravilo: “Moji su mi se sinovi ispričali, a Bog mi je darovao sina.” Lokalni mediji koji često dokumentiraju ove priče iz manjih zajednica često to pripisuju sustavu i obitelji u teškim situacijama.
Ovi primjeri pokazuju da je solidarnost još uvijek prisutna i kada se najviše slavi. Lokalni sociolozi često priznaju da su blagdani pravi pokazatelj društva, jer tada najlakše možemo utvrditi tko ostaje sam, a tko pruža ruku. Kao što je dokumentirano u studijama regionalnih medija, ova vrsta aktivnosti potiče povjerenje i vraća vjeru u zajednicu. U konačnici, kako lokalni povijesni pripovjedači ruralnih tradicija često pišu, ljubav je u biti jednojezična i nedostaje joj prijevod ili objašnjenje.
Čini se da ima tihi izgled, s lopatom u ruci i posudom s toplom hranom koja će trajati vječno. Od te zime, baka Milka nije sama sudjelovala ni u jednoj proslavi. Bilo da je bio Božić ili Bajram, na njezinom kaminu uvijek su bile dvije zdjele. Jedna za nju. Jedna za Edina.
