Neoženjeni muškarci u Srbiji koji žive na selu vrlo često u posljednje vrijeme ugovaraju brakove sa djevojkama i ženama iz Albanije a mi upravo pišemo o jednom takvom paru.
U planinama sela Zebince, koje se nalazi u općini Novo Brdo na Kosovu, obitelj s poviješću koja istovremeno steže grlo i vraća vjeru u čovječanstvo. Nije to romantizirana bajka, niti idealizirani prikaz suživota, već biografska naracija dvoje pojedinaca koji su odlučili dati prednost ljubavi nad strahom, predrasudama i ekološkim problemima. Razija Metaj i Slaviša Jović potječu iz dvije različite kulture koje su se desetljećima predano suprotstavljale jedna drugoj. Međutim, odlučili su surađivati.
Lokalni mediji na Kosovu i u južnoj Srbiji izvještavaju o pričama koje uključuju miješane brakove u ovoj regiji Balkana koje se rijetko objavljuju zbog teškoća povezanih sa životom ovih parova. Razija, koja je rođena Albanka, i Slaviša, koji je Srbin i rođen u Zebincu, nisu htjeli biti zapaženi. Njihova namjera nikada nije bila postati simbol nečega, već stvoriti običan obiteljski način života. Međutim, sama činjenica da su zadržali prebivalište u svom domu i osnovali obitelj pokazala je njihovu tihu hrabrost.
Njihova strast ih nije iznenada preplavila, niti je bila bez sjaja. Razija je prepoznala važnost zajedničkog života izvan pukog osjećaja prihvaćanja, ali i predanosti promjeni. Posvetila je dvije godine učenju srpske, ne zato što je to bilo potrebno, već zato što je željela razumjeti čovjeka kojeg je voljela, njegovu obitelj i okruženje u kojem je živio. Taj čin bio je prvi koji je prešao most između dva svijeta – most koji je izgrađen sa strpljenjem i pažnjom. Unatoč razumijevanju situacije od strane njezine uže obitelji, šira zajednica nije pokazala istu podršku. Iz albanske zajednice, susjedi su počeli sumnjati, a zatim se otvoreno distancirati.
- Osjećaj izolacije postao je uobičajen u njihovom svakodnevnom životu, što se posebno odnosilo na Raziju, koja je bila udana za Srbina. Pozdravi su postali tihi, vrata su se zapečatila, a tišina je postala čujnija od bilo koje izgovorene riječi. Umjesto da se umirove, Slaviša i Razija odlučili su ostati. Zajedno su izgradili malu farmu koja je uzgajala krave i proizvodila mlijeko jer je jedini prihod dijelila četveročlana obitelj. Taj život uopće nije bio ugodan. Zbog straha od uništenja i nasilnih djela, izmjenjivali su dužnost i dom, štiteći svoju imovinu i obitelj.
To nije bila samo mjera opreza, već i signal: ovo je njihov teritorij i neće ga se odreći. Slaviša često izjavljuje da nije razmišljao o odlasku. “Rođen sam ovdje i želim ovdje ostati.” Pokušavam svojoj djeci osigurati dom kao njihovu budućnost, kaže bez ikakvih emocija. Njihova djeca, Marina i Mihajlo, odrastaju u društvu koje nije blagonaklono prema različitim pojedincima, ali unutar kuće vlada toplina, poštovanje i osjećaj sigurnosti. Djeca uče da podjela među ljudima nije temeljena na imenu, vjeri ili jeziku, već na tome tko je osoba. Tijekom njihovog sukoba, pomoć je pružena izvana.
Humanitarna organizacija “Kosovsko Pomoravlje” iz Parteša, lokalne vijesti koje se fokusiraju na Srbe na Kosovu, istaknula je poštenje i snagu ove obitelji. Donacija građevinskog materijala omogućila je stvaranje pogona za proizvodnju sira, što je obitelji dalo još jedan izvor prihoda. Pomoć je stigla tijekom razdoblja istovremene izgradnje nove rezidencije, za koju im je nedostajalo sredstava, ali i volje. Predstavnici organizacije naglasili su da je svrha njihovih akcija jednostavna – pomoći obiteljima da prežive i održe svoju neovisnost.
To je ono što Slaviša i Razija pokušavaju: ne bore se samo za mjesto, već i za pravo da žive s poštovanjem i da imaju korijenje. Njihov sukob je tih, nema prosvjeda ili poruka, već je svakodnevni i dosljedan. U početku ih je zajednica dočekala, ali s rezervom. Međutim, kako su se glasine počele širiti i istina o Razijinom podrijetlu postala općepoznata, odnos je postao drugačiji. Prijašnji poznanici počeli su ih izbjegavati, a osjećaj nepovezanosti postao je dio njihove svakodnevne rutine. Unatoč tome, njihova odlučnost nije se smanjila. Naučili su kako živjeti s tišinom, ali ne i kako je izbjeći.
Kako su dokumentirali lokalni novinari i kroničari povijesti na Kosovu, prvenstveno su te obitelji te koje doživljavaju najveću socijalnu diferencijaciju. Nisu ni politički ni glasni, ali su najočitiji primjeri suživota, ako postoji želja za žrtvom, strpljenje i međusobno poštovanje. Njihovoj naraciji nedostaje savršen zaključak niti iščekivanje jednostavnog postojanja. To je svakodnevna borba s brigom, strahom i neizvjesnošću. Međutim, to je ujedno i narativ o ljubavi koja nema ograničenja u jeziku, religiji ili zemlji podrijetla. Ljubavi koja nije potkrijepljena riječima, već djelima, vjerom u obitelj i predanošću njoj.
Možda je upravo to razlog zašto je narativ Slaviše i Razije sposoban nadilaziti lokalno područje. Ona postaje metafora za nadu da čak i kada su podjele značajne, još uvijek postoji prostor za suradnju. Taj mir nije nužno značajna politička izjava, već mala obiteljska tradicija. Ovo dvoje nisu samo bračni par: oni su demonstracija onoga što se može postići hrabrom, ali dosljednom hrabrošću, njihova će djeca naučiti najvažniju lekciju: da se ljubav ne mjeri razlikama koje se javljaju, već snagom da se one prevladaju.
