Svaka porodica i svaka osoba ima neku tajnu za koju ne zna skoro niko i koja se dobro čuva i krije. Međutim kad tad istina ispliva na vidjelo i sve se sazna kao u našoj priči.
Peter i ja bili smo u braku tri godine, već smo imali dijete, a drugo je bilo na putu, kada se preselio u Njemačku kako bi tražio posao i često je posjećivao svoju obitelj. Ja sam Amerikanka, oni su Nijemci, i mislili su da prepoznajem samo osmijehe i klimanje glavom. Tijekom tih posjeta često su mi se obraćali na njemačkom, dok su se opuštali, jer su vjerovali da neću razumjeti ni riječi.
Komentirali su moj izgled, način na koji sam se odijevala i moj sve veći trbuh tijekom trudnoće, slušala sam to bez sudjelovanja u tome, odlučila sam ne otkrivati svoje tajne i vidjeti koliko će to daleko stići. Nakon što sam rodila svoje drugo dijete, posjetila nas je Petrova obitelj. Ja, koja sam bila iscrpljena, stavila sam dijete u naručje i pravila se da me ne brinu razgovori oko mene. U tom trenutku sam čula svoju svekrvu kako se šulja prema ulazu i tiho govori nešto od čega mi se želudac stegnuo.
“Ona još uvijek ne zna, zar ne?” Prva izjava koju je svekrva izrekla na njemačkom bila je da bi to ponovno učinila, druga da će samo odgovoriti: “Naravno da ne.” Peter joj nikada nije rekao pravu istinu o prvom djetetu. U tom trenutku shvatila sam da se ispod mog braka krije važniji aspekt od zlostavljanja koje sam godinama doživljavala. Peter je sjedio za stolom u kuhinji spuštene glave, dlanova zatvorenih kao da pokušava zaustaviti nešto što mu izmiče. U tom trenutku očekivala sam da će sljedeće objašnjenje biti teško razumjeti.
- Udaljenost među nama bila je veća od bilo kakvog sukoba. Duboko je udahnuo i rekao da nije jedini stanovnik sobe, da ima vezu u Njemačkoj, ali da je to priča koja dugo stoji i da o njoj neće raspravljati. Rekao je da misli da prošlost treba odbaciti na najprikladnije mjesto, odnosno da je treba zakopati i nikada je ne vraćati. Zatim je izgovorio rečenicu koja me natjerala na razmišljanje, rekavši da je veza završila s bebom, ali da mu je rečeno da dijete nije njegovo. Govorio je žurno i oprezno, kao da se bojao da ću ga dokrajčiti prije nego što konačno završi.
Objasnio je roditeljima da su mu kasnije rekli da je dijete njegovo, ali da su odlučili zadržati informacije o djetetu u tajnosti, vjerovali su da je bolje ne poznavati dijete. Rekao je da vjeruje u autentičnost izjave i potrebu zaštite moje obitelji i mene. Dok je govorio, obuzeli su me ljutnja, nevjerica i tuga, jer sam shvatila da su me svi ti ljudi godinama promatrali kao stranca kojemu nisu dugovali istinu. Najveće žaljenje bilo je što je Peter odlučio šutjeti umjesto da vjeruje. Raspitala sam ga je li pokušao pronaći dijete ili saznati što joj se dogodilo, priznao je da mu nedostaje hrabrosti za to zbog straha od posljedica. Rekao je da misli da će se to pamtiti samo ako se izgovori javno.
U tom trenutku shvatila sam da problem nije ograničen samo na tajnu, već ima i obrazac ponašanja koji uključuje donošenje odluka od mene, mislili su da znaju što je najučinkovitije. Ne samo da me je negativno pogodio gubitak supružnika, već i činjenica da nisam mogao reći istinu. Kasnije sam razgovarao sa svekrvom i svekrom na njemačkom i objasnio im da razumijem svaku riječ koju su rekli prije mnogo godina. Lica su im problijedjela jer se nisu imali gdje sakriti.
Rekao sam im da nije njihov posao da me štite, već da mi se rugaju jer krivotvore činjenice i čine me promatračem vlastitog života. Nisam vikao, ali svaka riječ imala je težinu koju nisu mogli izbjeći. Peter je sjedio pokraj mene, bez riječi, i prvi put sam primijetio da razumije puni opseg štete koju je prouzročio svojim nedostatkom riječi. Tijekom noći nismo uspjeli ništa postići, ali smo na kraju zabranili tu praksu. Sljedećih dana razmišljao sam o svom braku, izgubljenoj vjeri i ideji da ljubav ne može opstati bez istine, unatoč boli koju je nanijela.
Nisam donijela odluku bez razmišljanja, jer sam vjerovala da će djeci koristiti roditelji koji su iskreni, unatoč njihovim razdorima. Peter je pokušao ispraviti nedostatak uljudnosti koji je nazivao osobnim nedostatkom poštovanja, želio je ići na terapiju i konačno prestati oslanjati se na odluke svoje obitelji. Nisam mu odmah oprostila, ali sam ga prvi put vidjela kako se bavi vlastitim brigama.
Najznačajniji aspekt toga bio je taj što sam ponovno dobila glas koji sam toliko dugo potiskivala i pretvarala se da ne razumijem riječi koje su bile bolne. Više nisam sudjelovala u tihim natjecanjima kako bih pod svaku cijenu održala sklad. Shvatila sam da brak ne uništava jedna specifična tajna, već niz malih odluka koje se donose kako bi se šutjelo, sakrilo, i šutjeti. Donio sam odluku da, bez obzira na ishod, više nikada neću biti osoba koja će čuti prave detalje moje prošlosti.
