Snežana Radojičić u 43. godini odlučila je napustiti bledu karijeru i s partnerom se uputiti na putovanje biciklom. Na kraju su njihovi putevi krenuli različitim putevima, nastavila je sama. Jahala je oko planeta, prešavši 56.000 kilometara biciklom i 1.000 kilometara pješice.Popela se na Himalaju, putovala u pustinju Gobi i živjela u Kambodži, Nepalu, Vijetnamu i Patagoniji. Ipak, najznačajnije putovanje bilo je u Sjevernu Koreju.
Ljudi koji uživaju u putovanjima i time iskorištavaju svaki slobodan trenutak, uživaju u pomicanju vlastitih granica svakim novim putovanjem i istraživanju novih krajolika, žele postići nešto što je gotovo nemoguće. Upravo takav tip osobe je Snežana Radojičić, dama koja se od 2011. sama posvetila bicikliranju oko svijeta. Sada je otputovala u Sjevernu Koreju, a nekoliko je razloga koji su je naveli na to putovanje.
- Ovim krajevima posvetila je šest godina i za to vrijeme proputovala razne zemlje. Budući da sama vozi bicikl, fokusirala se na zemlje koje su izrazito zaštićene za žene.Također je napisala knjigu o svom vremenu provedenom u ovoj izoliranoj i skrivenoj zemlji, a čitatelji mogu saznati više o tome putem društvenih mreža. Za portal Telegraf.rs odlučila je da progovori o detaljima svog nevjerovatnog putovanja.
– Odabir Sjeverne Koreje je razumljiv, jer mi je oduvijek bila strast, izuzetno je sigurna, a jedina prepreka mom putovanju bila je visoka cijena aranžmana. Naime, mjesto ne možete posjetiti sami, bez vodiča, već samo preko agencije, s dva vodiča, što predstavlja značajan iznos novca. Kao nekome tko troši manje od 10 dolara dnevno na putovanja, dugo mi je bio na dohvat ruke.
Međutim, budući da sam 2017. i dio 2018. godine posvetio podučavanju engleskog u Kini, što je relativno dobro plaćena pozicija, napokon sam si mogao priuštiti putovanje. Dodatni, ali ne manje značajan razlog za ovu odluku je taj što sam kao spisateljica vjerovala da ću u Sjevernoj Koreji pronaći mnogo inspiracije o kojoj bi bilo korisno pisati – napominje.
Ovo putovanje nije planirala posebno. Odabrala je putovati preko agencije koja je specijalizirana za “biciklističke ture” po Sjevernoj Koreji. No, navodi kako nije posve točno smatrati to putovanjem biciklom.Do Pjongjanga se može doći biciklom, to je ujedno i primarni način prijevoza u tom području. Snežana priznaje da vam to odmah daje članstvo u jednoj od grupa, također napominje da imate priliku voziti se po unutrašnjosti zemlje, obilazeći sela i polja.
- Vjerujem da je to nevjerojatna korist, jer općenito koristi putovanjima na ovaj način, omogućujući vam izravnu interakciju s drugim ljudima. Zamislite scenarij u kojem vozite bicikl u zabačenom dijelu najizoliranije zemlje na planetu, nema nikoga ni ispred ni iza vas jer su vodiči otišli ili ih nema, sami ste, susrećete se drugi ljudi, farmeri, a vi im možete mahnuti, poželjeti im dobar dan, dati im do znanja da se smiješite i oni će vam uzvratiti osmijeh.
Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje me ostavilo u zemlji koja je bila potpuno drugačija od norme. Međutim, trebat će vremena prije nego što se u Sjevernoj Koreji počnu pravi biciklistički izleti, čak i uz pomoć vodiča.Ne bih želio promovirati agenciju preko oglasa, već ima puno agencija na internetu, dovoljno je ukucati “North Korea travel” i Google će vam dati nekoliko rezultata. Troškovi aranžmana su izuzetno visoki u odnosu na naše normalne cijene. Tura koju sam odabrala koštala je 1.900 eura za 7 dana, svi troškovi su bili uključeni u tu cijenu, kaže Snežana.
Sljedeći tjedan provela je u Sjevernoj Koreji od 23. do 29. svibnja. Bila je smještena u najluksuznijim hotelima koji prema sjevernokorejskim standardima imaju najviše pet zvjezdica, što prema zapadnim standardima znači da imaju između tri i četiri zvjezdice.
Priznaje da je imala sretnu priliku istraživati zemlju u maloj grupi, jer ih je bilo samo troje. Također, sa sobom je imala dva korejska vodiča, jer bez pratnje turisti ne mogu putovati sami i, konkretno, ne mogu napustiti hotel.Uz korejske mentore, tu je bio i vodič iz organizacije kroz koju je putovala. On je iz Australije i u Sjevernoj Koreji je otprilike 200 dana. Snežana je priznao da je bio željan podijeliti svoje znanje i perspektive s posjetiteljima.
- Kao klaster imali su jaču povezanost jedni s drugima nego da ih je bilo više. Našasugovornica priznaje da je sve to ugradila u svoje poznavanje Koreje, o čemu govori iu svojim pisanim radovima.LJELJLJIVA PRAVILA I ŽIVOT INSTANT LJUDIZa fotografije pejzaža, znamenitosti i ljudi, Snežana je rekla da postoje uobičajene zablude o Sjevernoj Koreji. Ljudi misle da se dosta razlikuje što se može, a što ne može fotografirati, no prema njezinim riječima, smjernice se sada mijenjaju. Zemlja sve više prima turiste, pa su pravila sve liberalnija.
Mnoga od ovih pravila nemaju racionalno objašnjenje ili svrhu izvan svoje vlastite. Pokazat ću vam to kroz primjere. Primarno pravilo u vezi s fotografijama je da morate dobiti dopuštenje od dotičnih osoba za njihovo fotografiranje, inače nećete moći snimiti portrete ili okvire uz pomoć osoba koje nisu prepoznatljive. Ovih pravila slijedi vodič, koji će u vaše ime pitati dotične osobe.Drugo pravilo je da ne smijete fotografirati osobe u uniformi, osim ako nemaju posebno dopuštenje, odnosno ako su prometni policajci, nisu dužni dopustiti, to je, vjerujem, rezultat hijerarhijskog odnosa.
Treće pravilo je da sve slike i panoi moraju biti uokvireni, čije prednje strane ne smiju biti zaklonjene osobom ili uklonjene kako bi spomenik bio veći i pristupačniji. Ako vam se to dogodi, a vodiči to vide, zamolit će vas da uklonite ovu vrstu fotografije. Priznajem da su to tipični, ali uvijek iznimno pažljivi zahtjevi – ona to priznaje.
Komentirao je kako turisti mogu slikati krajolike kakve hoće, ali da ima prizora koji se ne mogu slikati. Raspravljamo o zajednicama i drugim scenama koje ne pokazuju svu briljantnost zemlje. Nasuprot tome, oni i dalje žele svijetu prikazati romantiziranu verziju sebe.
- O slobodi kretanja u Sjevernoj Koreji, Snežana navodi da ona ne postoji za lokalno stanovništvo, kao ni za posjetitelje. Ona priznaje da građani Sjeverne Koreje imaju kartice koje moraju pokazati na kontrolnim točkama kada izlaze iz jedne lokacije i ulaze u drugu. Kada zatraže dopuštenje da se isele sa svoje trenutne lokacije, moraju objasniti razlog. Strancima je zabranjeno putovati samima i moraju imati vodiča sa sobom.
Snežana navodi da je izuzetno teško komunicirati s običnim ljudima i doći do njih, upravo zbog jezične barijere. Čak i kada nije imala problema, kada bi naišla na neke studente koji govore engleski, razgovor bi se brzo prekidao nakon razmjene pozdrava koji su uključivali i izjavu da grupa brzo želi nastaviti put.
Opći dojam pojedinaca koje smo susreli je da su tihi i ljubazni. Vidljivo je da pokušavaju izbjeći obraćanje pažnje na posjetitelje kojih je malo. U metrou smo mogli sjediti s lokalnim stanovništvom, čovjek na ulazu učio je engleski preko bilježnice, ali svi su pojedinci izbjegavali izravan kontakt očima kako ih ne bi pitali nešto što bi se smatralo nepristojnim, rekla je.
Kada govori o modi građana Sjeverne Koreje, Snežana je opisuje kao vintage i nezapadnjačku. Od australskog instruktora stekla je saznanja da se majice smatraju zapadnim proizvodom i da ih zapravo nitko ne nosi osim učenika na nastavi tjelesnog. Isti je koncept s trapericama, koje nitko u Sjevernoj Koreji ne koristi, jer zapravo ne postoje.Naglasila je da su popularni poluformalni artikli za muškarce, poput košulja i suknji, kao i cipele s petom od 3 cm.
- Građani vole izgledati uredno i čisto, pa su košulja i hlače uobičajena odjeća. Priznaje da građani dobivaju besplatnu sezonsku garderobu, koja uključuje po jedan komplet odjeće za svako godišnje doba.Snežana navodi da svi na odjeći moraju imati bedževe koji predstavljaju Kim Il Sunga ili Kim Jong Ila, samo je prvo obavezno od svih odraslih Korejaca, a oba se smatraju obaveznim. Budući da postoji oko 20 varijanti ovih bedževa, oni razlikuju tko dolazi iz koje klase.
Snežana smatra da je privatno vlasništvo u specifičnom obliku. Jedina osobna imovina koju građani mogu posjedovati su bicikli i automobili, a oba su izuzetno ograničena jer je većina njih u vlasništvu vojske i najvišeg vrha.Stanovi i kuće se šalju državi. Vlada dopušta njihovu upotrebu bez naknade, ali se na njima ne mogu vršiti nikakve izmjene. Navodi da su građani dužni svakoga travnja održavati vanjski izgled svojih domova jer će tako imati novi i higijenski izgled.
- Naglasio je da je u Sjevernoj Koreji sve propaganda i da se to može vidjeti u svakoj prilici, bez obzira što radite.- Počnite od činjenice da ne postoji vrh na trgu, ulici ili parku koji možete početi razgledavati i da u vašem vidnom polju nedostaje poster, reklamni pano, kip, spomenik ili slogan povezan s Velikim vođama. Tako je i s javnim zgradama, poput škola, knjižnica, restorana… U svakoj prilici prate vas krupne figure – kaže ona.
Komentirao je da će ljudi na prsima nositi bedževe s prikazima svojih vođa kako bi pokazali da su njihovi vođe uvijek prisutni, dok su oni sami prisutni sa svojim vođama u srcu.- Vodiči i svi drugi pojedinci koji se bave turizmom imaju specifičan vokabular kojim se služe, pa se uz SAD uvijek dodaje “američki imperijalisti”, uz Kim Il Sung uvijek se dodaje izraz “Veliki vođa”, a ” Vrhovni” također je dodan vojsci Kim Jong Una.
Morate poštivati njihove vrijednosti i njihovu vjersku vjeru, morate se podvrgnuti statutima vođa, uvijek ih fotografirati u cijelosti, paziti na njihovo ponašanje i reakcije, na protokol o tome kada se može fotografirati, a kada ne. Posebno su me uputili da vodim računa o tome kako presavinuti novine na položaj uz sliku Kim Jong Una, ako to učinim krivo, preko njegove slike, to će predstavljati prekršaj koji ima težinu protudržavnog ponašanja itd. Najšokantnije je bilo to što je ona to priznala.
Prema njezinim riječima, vodiči su izuzetno ugodni i imaju prijateljski odnos prema posjetiteljima, no ipak im nedostaje vojničke discipline. Priznaje postojanje pojma zvanog “songun”, koji se odnosi na sve u Koreji prvo kao vojnike, a tek onda kao građane. Turisti se nadziru u svakoj prilici, a nešto podsjeća da je Koreja još uvijek u ratu, kao i američki imperijalisti i njihovi podređeni.On komentira da se domaćem stanovništvu stalno govori da vjeruje da su Kim Il Sung i Kim Jong Il božanstva jer je kult ličnosti uzdignut do stupnja obožavanja.
- – Nisam siguran jesam li podlegao neistinama. U knjizi posvećujem pažnju svakom danu, svakom iskustvu, svakom saznanju i uspoređujem s vremenom Jugoslavije u kojem sam odrastao, kultom ličnosti koji je ovdje bio prisutan, a bio je izražen u mojoj obitelji. Međutim, vjerujem da se čini jednostavnim vjerovati u više stvari ako pojedinac nije sklon biti pristranMoram istaknuti sljedeće: nisam ni za ni protiv sustava i metoda. Jednostavno promatram, učim, prenosim i procjenjujem posljedice svega toga na mene. No, kada biste me pitali bih li živio u ovakvom sustavu – moj bi odgovor bio: ne, nikada.
Ovaj sustav pokorava svaku individualnost i slobodu. Ali ne mogu živjeti u potpuno drugačijem sustavu, tržištu ili kapitalizmu. Zato sam prije sedam godina odlučio napustiti svoju zonu komfora i postati nomad, dobrovoljno sam izabrao biti autsajder. Nemam sustav vjere, jer svaki sustav uključuje gušenje slobode i individualnosti, ja sam posvećena osoba, smatra Snežana.Što se tiče režima Kim Jong Una i njegove reputacije i dala, kaže da bi svoje mišljenje o toj temi zadržala za sebe. Ipak, priznaje da se zalaže za početak razgovora o nuklearnom raspadu Sjevera i ponovnom ujedinjenju Juga sa Sjeverom.
- – Bio sam na točnom mjestu početka tih pregovora, što je iskustvu dalo novu dimenziju, a ti su događaji utjecali na ono što sam doživio. Zanimljivo je bilo razgovarati s vodičima i vlasnikom turističke tvrtke vezano uz početak pregovora, zatim Trumpov nagli odlazak i demonstrativni odlazak. Imala sam priliku promatrati kako njihovi mediji (om) izvještavaju o tome – kaže ona.
Snežana kaže da mladi vodiči iz Sjeverne Koreje nisu znali za državu Jugoslaviju, ali su se prvi dan raspitivali o starijima, te primijetili da su pokazali više privrženosti njoj nego svojoj zemlji.Osim toga, koristio sam svaku priliku da napravim usporedbe, jer kao što rekoh, prvi sam došao na to mjesto, posjetio sam Titov štab, Sudjelovao sam na natjecanjima Titova revolucija-mir, poželio sam biti Tito kad porastem, otac mi je bio tradicionalan u pristupu komunizmu, zaposlio sam se s 11, 12 i 13 godina… Imam nekoliko paralela koje sam mogu crtati, ali također razumijem druga dva člana više nego ostala tri u grupi.
Ipak, moram priznati nešto u što mnogi vjeruju: Sjeverna Koreja nije povezana s Jugoslavijom, odnosno ta je država (pred)stavljana kao simbol slobode i vesternizacije Koreje u odnosu na Zapad. Ne treba biti zabune, unatoč činjenici da je život u vrijeme Jugoslavije nedvojbeno pomogao razjasniti zemlju i njezin sustav. Ona se usredotočuje na ovo.Mnogi slučajevi koji su joj bili značajni. Jedan poseban aspekt je uvažavanje individualne osobnosti Velikih Vođa.
Jedan slučaj kada sam bio šokiran, a zatim sam uzeo malo vremena da razmislim, dogodio se drugog dana putovanja. Stigli smo pred zadružnu farmu, koja je slična zadruzi, a prije posjeta morali smo se pokloniti povijesnim spomenicima obaju vođa.Imao sam kameru postavljenu oko vrata, objektiv je bio dostupan i bio sam spreman snimiti video procesa. Vodič je bio ispred mene, nešto nam je objašnjavao, a onda smo stali u podnožju velikog spomenika (svi su veliki) i on je rikvercirao. Aktivirao sam ga, te mi ljutito i prijezirno dobacio: “Ana!” (Tako su me zvali.) Je li moguće da se prvo poklonimo pa onda slikamo?!”
Izraz lica mu se izobličio, jednostavno je u tom trenutku izgubio kontrolu, što je u ovom svijetu gotovo nemoguće povjerovati. Nisam plašljiv pojedinac, ali sam se ukočio u učionici, prepoznajući veličinu kulta ličnosti, idolopoklonstva koje promiče. I da sam možda slučajno uvrijedio nešto što je njima od najveće važnosti. Iskreno sam se ispričala, naravno – priznaje Snežana.
- Još jedan zapažen dojam na našu sugovornicu bio je težak posao koji tamošnji ljudi zapravo rade, napomenula je da je to uobičajeno među Korejancima. Kada o tome govori, zapravo misli na slike obrađenih polja, koje su slične niti, a sve su ručno obrađene. On komentira da Sjeverna Koreja ima samo 20% zemlje koja se može obrađivati.
Priznaje da je tijekom devedesetih, raspada SSSR-a, u Sjevernoj Koreji vladala teška suša. Tada su se dogodile poplave pa je stradalo ukupno između 250.000 i dva milijuna ljudi, a točan broj još uvijek nije poznat. Sjevernokorejci to opovrgavaju, no od tada svi moraju pridonijeti pomoći poljoprivrednicima tijekom procesa sjetve i žetve.Navodi da je to slučaj za stanovnike gradova na mjesečnoj razini, uključujući i učenike viših razreda osnovne škole.Knjiga o Sjevernoj Koreji.
Namjeravala je napisati knjigu o Sjevernoj Koreji jer je to narativ koji je izniman, kao spisateljica nije mogla ne iskoristiti ovu priliku.Osim toga, vjerovao sam da imam razumijevanje Azije koje mi je omogućilo da napravim razliku između azijskog kulturnog modela i specifičnog političkog i ideološkog sustava u Koreji. Također, vjerujem da sam u prednosti jer sam odgojen u Jugoslaviji, koja je bila uzor izuzetne odanosti Titu, a kasnije je postalo teško nositi se s njom. Zato sam mislio da mogu na objektivan način iznijeti stvari koje vidim i saznam na mjestu i tako pridonijeti istini, bez obzira na istinu. Optimistična sam da sam to barem djelomično uspjela – komentira.
Unatoč tome što je morala prevesti veliku količinu opreme poput prijenosnog računala, fotoaparata, akcijske kamere, rezervnih baterija i ostalog, nije imala poteškoća s ulaskom u zemlju. Komentira da se više ne manipulira fotografijama prilikom ulaska i izlaska iz zemlje. Međutim, trenutno najveće ograničenje uključuje iskorjenjivanje strane literature u Sjevernoj Koreji.Kao svoje sljedeće putovanje namjerava posjetiti Južnu Ameriku u prosincu ako bude raspoloživih sredstava. Kao rezultat toga, započela bi potragu koja bi trajala više godina od Patagonije do Aljaske.
Kada je na kraju opisala svoje putovanje u Sjevernu Koreju, istaknula je sljedeće: “Putovanje u Sjevernu Koreju je slično posjetu muzeju, jedina razlika je što je sve unaprijed isplanirano, a vi ste sada u ulozi izloga. Želim jednog dana moći putovati sasvim sam po toj zemlji, što podrazumijeva slobodu kretanja i susretanje s običnim ljudima.
