Početak devedestih godina je na naše prostore donio i rat koji je doveo do raspada tadašnje države a mi vam danas donosimo jednu toplu ljudsku priču o prijateljstvu dva čovjeka.
Sukob u Bosni i Hercegovini tijekom ranih devedesetih rezultirao je velikom štetom na svim stranama. Mnogi su izgubili svoje domove, obitelji i suputnike, a međuljudski odnosi bili su pod najvećim stupnjem poteškoća. U tim su vremenima zavladali strah i neizvjesnost, otkrivene su priče koje su vratile vjeru u čovječanstvo i pokazale da se pravo prijateljstvo ne temelji na nacionalnim, vjerskim ili političkim pitanjima. Jedna od tih priča je o Ljubi, Srbinu iz dobojskog kraja, i njegovom muslimanskom pandanu Hasanu, s kojima je imao i pozitivna i negativna iskustva.
- Ljubo je prije sukoba bio zaposlen u obližnjem proizvodnom pogonu, dok je Hasan imao malu stolarsku radnju. Njih su dvoje bili prijatelji od djetinjstva. Živjeli su u istom selu, zajedno su pohađali školu, a kasnije su im se putevi ponovno ukrstili kada su oboje zasnovali obitelji i izgradili kuće jedno blizu drugoga. Svake večeri sjedili bi na klupi ispred Hasanove kuće i razgovarali o poslovima, djeci i svakodnevnim brigama. Njihova međusobna veza bila je dobar primjer mirnog zajedničkog života koji je stoljećima karakterizirao bosanska susjedstva.
Međutim, dolazak rata sve je promijenio. Ljubo se, kao i mnogi drugi Srbi iz tog kraja, zatekao u strahu – nije znao što da radi, kome da vjeruje i kako da se brine za svoju obitelj. Hasan je tada provirio s ulaza svoje kuće u njega. “Ti si moj brat, a brat nije u nevolji”, objasnio mu je i ponudio se skloniti kod obitelji i supruge. Ljubo je prvo odbio taj zahtjev, bojeći se da bi to ugrozilo Hasana, ali kad su ispaljene prve granate, nije bilo alternative. mjeseci su prolazili, a Ljubina obitelj dijelila je isti krov s Hasanovom.
Živjeli su sa skromnim količinama hrane, ali se sve dijelilo. Djeca su međusobno surađivala, unatoč tome što je oko njih bjesnio sukob. Noći su provodili u podrumu, gdje su osluškivali znakove detonacije, danju su pomagali jedni drugima u osnovnim poslovima. Ljubo se nije propuštao sjetiti kako je Hasan stalno ostajao budan do kasno, kako bi pazio na potencijalne izazivače nevolja, jer bi to pomoglo zaštiti njegove obitelji. Kad je sukob počeo jenjavati i vojska se povlačila, Ljubo je odlučio s obitelji otputovati u Novi Sad. Vjerovao je da bi mu bilo jednostavnije započeti novi život bez stalnog straha.
Dan razlaza bio je sentimentalan. Ljubo i Hasan su se emotivno vezali kao braća, obećali su da će se opet sastati bez obzira. Ljubo je rekao susjedu da nikada neće zaboraviti što su mu učinili. U Novom Sadu je pokušao ispočetka. Našao je posao, djeca su krenula u školu i život je krenuo normalnim tokom. No, njegove emocije i dalje pripadaju Bosni. Svaki dan je razmišljao o Hasanovoj dobroti, nadao se da će mu jednog dana moći uzvratiti uslugu. Nakon toga je objavljena informacija koja ga je potresla.
Od prijatelja je čuo da je Hasan preminuo nekoliko mjeseci nakon njihovog rastanka od zalutalog metka koji ga je pogodio dok je pomagao starijem čovjeku da donese drva. Ljubo nije mogao vjerovati. Čovjek koji mu je spasio život, koji je riskirao sve kako bi ga zaštitio, postao je potpuno nevažan. Informacije su mu loše vijesti. Naveo je da se dosad nije tako osjećao, jer nije imao priliku izraziti zahvalnost na način na koji je želio. Danas, desetljećima nakon toga, Ljubo i dalje živi u Novom Sadu. Djeca su mu porasla, unuci su prisutni u dvorištu, ali u srcu mu je uvijek prisutna zahvalnost i patnja.
Svake godine, na dan Hasanove smrti, on zapali svijeću i zamoli da se pomoli za njegovog sumještanina, koji mu je bio više od prijatelja. Bez njega danas ne bih bio živ. Pokazao mi je što znači biti čovjek, a to ću dok sam živ dijeliti sa svojom djecom i unucima. Često to govori. Narativ Ljubi i Hasana i dalje služi kao upozorenje da unatoč tami čovječanstvo ne nestane. Oni pokazuju da pravo prijateljstvo može prevladati sve prepreke i da se pravi ljudi prepoznaju u najtežim situacijama.
