Stare ljude društvo sve više odbacuje zbog iznemoglosti, iako su oni upravo oni koji su do penzije doprinosili ekonomiji države. Danas otkrivamo primjer staračke mudrosti.
Sjedio je sam, pogrbljen, držeći se za to jedno voće kao da mu je važnije od cijele hrpe hrane. Nisam mogla shvatiti zašto bi mi ga dao, nepoznatom čovjeku. Kad mi ga je dao, uputio mi je slatki osmijeh koji nije bio zemaljski. Bio je sićušan, mršav i u staroj, oštećenoj jakni, ali u njegovim je očima bilo nešto neobično – neuobičajena temperatura. Nisam znala što bih izrazila, osim mirnog: “Zašto ja?” Umjesto odgovora, dao mi je znak da sjednem s njim. Glas mu je bio tiši, ali i dalje jasan, kao da je točno znao što trebam čuti nakon toga. I baš kad sam očekivala da će raspravljati o vlastitim riječima, izgovorio je izjavu od koje mi je srce stalo.
Nakon toga, rekao je nešto tiho, što me natjeralo da odmah sjednem pokraj njega, jer njegova priča nije bila tipična i nije se odnosila samo na njega. Kad je sjeo pokraj mene, pogledao me kao da pokušava utvrditi imam li strpljenja čuti što ima reći. Izjavio je da nikome ne daje jabuke. Izjavio je da ih daje samo onima koji dijele istu glad kao i on nekoć. Nakon što je rekao da glad nije uvijek u želucu, može biti i u srcu. Te su riječi izazvale osjećaj da je njegova priča opširnija nego što sam očekivao.
Promatrao sam ga i shvatio da ga moram pustiti da govori. Objasnio mi je da je prije mnogo godina bio u istoj situaciji kao i ja sada. Izjavio je da je vjerovao da mu nitko neće pomoći u to vrijeme. Jednom je sjeo pokraj čovjeka koji mu je dao porciju kruha bez da je postavio pitanje. Objasnio mi je kako je jedno dobro djelo promijenilo tijek njegovog života. Rekao je da ga je to naučilo da su ljudi koje susrećemo na svom putu često oni koji imaju najveće borbe. Zahvalnost izražena u njegovom glasu ostala je nepromijenjena. Obavijestio me je da je i on bio nezaposlen, beskućnik i beznadežan. Međutim, taj čovjek bez imena više je opažao o sebi nego o sebi.
- I upravo ga je to izvuklo iz najtežeg razdoblja. Nakon što je to rekao, objasnio je da je od tog dana nadalje imao tendenciju pomagati potpunim strancima – jer nije znao tko bi mogao biti njegov prethodni pomagač. Izjavio je da je primijetio da svatko ima potencijal za novi početak. Te su me riječi čvrsto držale na mjestu. Promatrao sam jabuku koju sam imao u ruci. Bila je obična, mala i gotovo neprimjetna. Međutim, metoda koju je koristio – koja se činila najvećim darom – mislio sam da mi daje dio sebe.
Objasnio mi je da ga podsjećam na njegovo mlađe ja – dane kada nije imao s kim razgovarati. Pravio se da se smiješi i rekao da se nada da neću odustati od sebe kao što je i on gotovo odustao. To me duboko pogodilo. Nakon što je opisao sljedeće godine, izjavio je da nikada nije puno doživio, ali je uvijek imao dovoljno za dati. Raspravljao je o uobičajenoj praksi podcjenjivanja malih djela, a upravo su to djela koja čuvaju živote. Primijetio sam kako mu se ruke neravnomjerno tresu dok je govorio o svojoj prošlosti. Rekao je da su ta sjećanja bila bolna, ali su mu također usadila osjećaj koliko je napredovao. Njegov pogled pokazao je cijeli put godina sukoba.
Izjavio je da je na tom putu naišao na brojne poteškoće, ali da je i dalje imao vjeru u dobrotu čovječanstva. Naučio je da je osoba bogata onim što može dati, a ne onim što ima. Te su me riječi gotovo rasplakale. Rekao mi je da danas živi udobno, ali da mu je duh pun. Izjavio je da nema obitelji, ali ima priče – priče koje priča sa strancima koji se nalaze pored njega. Osim toga, to ga navodi da vjeruje da nije sam. Nakon što me pogledao, rekao je jednostavnu izjavu koja je na mene imala značajan utjecaj: Ako ti ja ovo mogu dati danas, onda vjerojatno možeš dati nekome drugome sutra.
Bila je to jednostavna rečenica, ali je posjedovala značajan kapacitet. U tom trenutku shvatio sam da se ne radi o jabuci. Bila je to lekcija za koju nisam shvaćao da mi je potrebna. Radilo se o zarazi dobrote i nedostatku znanja onih koji te promatraju kao oblik nade. Na kraju se uspravio u usporenom snimku koji je kao da je predstavljao protok godina. Pozdravio me svečanim naklonom i uputio me da uvijek sjednem kada netko želi podijeliti svoju priču – jer možda si jedina osoba koja želi slušati.
Promatrao sam ga kako hoda parkom, s malom, ali značajnom pričom koja je promijenila živote nekoliko ljudi. I shvatio sam da je njegova priča sada postala tema mog života i da se neće jednostavno završiti sa mnom.
