Donosimo vam dirljivu priču jednog muškarca koji je postao ponosni otac troje djece i nije ni slutio da će ih njegova supruga napustiti i da će sam morati da se brine o djeci.
Kad je prije više od 20 godina postao otac trojki, čovjek u ovoj priči osjećao se kao da je susreo zvijezdu. Bilo je to razdoblje radosti koje se obično opisuje riječju koja se ne može poboljšati dodatnim opisom. Dvojica dječaka i djevojčica došli su mu u život kao najdarovitiji od sudbine. No, samo nekoliko dana kasnije, bajka je postala noćna mora. Supruga je bez riječi i pozdrava napustila kuću i sama zauzela troje novorođene djece. U početku se činilo da ništa ne može preživjeti dane i noći bez pomoći. Pelene, kupanje, hrana i stalne suze bile su njegove svakodnevne nevolje. Međutim, imao je snagu za koju nije znao da je posjeduje, što mu je omogućilo uspjeh.
- Sljedeće su godine bile posvećene dokazivanju da ljubav i predanost mogu ublažiti bol. Dječaci su evoluirali u odgovorne mladiće: jedan je imao karijeru odvjetnika, drugi je gradio svijet programiranjem. Djevojčica se posvetila stomatologiji, a obožavala ga je svaki dan. U njima je otkrio značaj, ali i pouku: da roditeljska ljubav ne dolazi nužno s oba kraja. Kao što je dokumentirano u slučaju Jutarnjeg, slične priče o samohranim roditeljima česte su na Balkanu, te priče često demonstriraju snagu pojedinca pred nedaćama koje su gotovo nemoguće.
Očevi i majke koji su sami, unatoč izazovima, postaju utemeljitelji obitelji i uzor djeci što znači biti odgovoran i predan. Nakon više od dva desetljeća mirovanja, na njegovom se ulazu pojavila žena koju je prije zvao suprugom. Starija, povrijeđena i iscrpljena, tražila je čaj i razumijevanje. U početku se činilo da je spremna priznati svoje pogreške, govorila je riječima koje je on čekao cijeli život: Žao mi je. No, ubrzo se pokazalo da se nije vratila po djecu. Tražila je stan, novac i dio njegovih primanja. Nakon što je razmislio o njezinom kajanju, shvatio je da ono nije iskreno i da povratak nema veze s ljubavlju, već s novcem.
Odabrao je: zaključao je vrata i zabranio joj pristup djeci ako ih promatra samo kao sredstvo zarade. Emocije koje su ga u tom trenutku obuzele podsjetile su ga na nedavni tekst Avaza u kojem je dokumentirao riječi obitelji koje su napuštene. Najveća snaga je u granici između onoga što nas uništava i onoga što želimo sačuvati. Upravo je na tom mjestu povukao svoju crtu, čime je svoju djecu spasio od dodatne štete. Kasnije ih je sudbina dovela do dvora.
Tijekom suđenja za alimentaciju, koje je majka pokrenula i koje je rezultiralo njezinim gubitkom, zabilježen je specifičan trenutak koji će mu zauvijek ostati u srcu. Njegova kći je ustala i, tihim ali značajnim glasom, rekla nešto što je zgusnulo sobu. Opisala je kako je odrastala slušajući drugu djecu s njihovim majkama, dok je samo zamišljala kakav bi to bio osjećaj. Međutim, dok je promatrala ženu koja se sada pretvarala da joj je majka, vjerovala je da neće promijeniti nijednu tradiciju iz djetinjstva. Radije bi odabrala život bez nje nego imati osobu u svojoj sferi koja ih je jednom napustila.
Njezine su riječi bile značajnije od bilo koje presude koju bi sudac mogao donijeti. Jer, Slobodna Dalmacija je u svojim studijama o odnosu roditelja i djece dokumentirala da najveću vrijednost nemaju formalne uloge koje djeca imaju, nego ljubav i prisutnost koju pamte. I upravo to je dao svojim trojkama – dosljednu prisutnost i bespoštednu borbu. Ova priča pokazuje kako roditeljstvo nije jednostavno. Roditelj se ne postaje rođenjem djeteta, već željom da se nastavi kad je najteže. Djeca će vjerojatno zaboraviti skupe darove i kratkotrajne riječi, ali nikada neće zaboraviti osobu koja ih je držala za ruku i posjećivala ih dok sazrijevaju.
Odabrao je ostati, zato u njegovim očima nema žaljenja, već samo ponos i zahvalnost. Nema sretnog završetka, nema oprosta, nema romantičnog prikaza povratka izgubljenog supružnika. Postoje rane koje se ne zacjeljuju samo zato što je netko ponovno ušao u sobu. Djeca uče ne samo osobu koja ih je rodila, već i osobu koja je bila prisutna u njihovim najočajnijim trenucima. Primanje djeteta nije privremeni gubitak, to je planirana odluka. Ali ostati čak i kad se čini da je sve protiv tebe, ne smatra se herojstvom, već pokazivanjem ljubavi.
Njegova su djeca razvila sposobnost razumijevanja, uvažavanja i odbacivanja stvari koje su nekoć negativno utjecale na njih. Ovo je možda i najveći trijumf, jer su život posvetili ljubavi, a ne mržnji. Naposljetku, njegova pripovijest ima jednostavnu, ali značajnu poruku: taj roditelj nije samo njegovatelj, već i netko tko ih njeguje, čuva i nikada ih ne napušta. Jeste, zbog čega je njegova biografska pripovijest prikaz pobjede ljubavi nad očajem.
