Život piše drame je uzrečica koja se često mže čuti a postoje ljudi i situacije koji to mogu i potvrditi baš kao što se desilo u našoj priči. Naime jedan slučajan susret je ponovo otvorio vrata prošlosti.
Večernje svjetlo Barcelone izgledalo je kao toplina uspomena dok je Mateo Alvarado prolazio uskim popločanim ulicama Gotičke četvrti. Kasno u jesen, grad je bio obavijen zlatnim sjajem, zrak je imao miris soli i prženih badema, a vjetar kroz stare zidine nosio je zvuk povijesti. Te večeri Mateo nije imao posebne planove. Bio je to uobičajen poslovni put: razgovori, obroci i formalni ugovori. Međutim, njegov kalendar bio je pun obaveza, ali srce mu je bilo prazno već 20 godina. Prošlo je točno 25 godina otkako je izgubio Elenu, ženu koja je nekoć bila njegov dom, njegova tišina i njegov smijeh.
Njena smrt u prometnoj nesreći ga je uništila. Njegovo životno carstvo temeljeno na vinu postajalo je veće, moćnije i slavnije… ali je također postajalo sve tiše. Novac je putovao kao voda, ali temperatura se gubila. U ekstravagantnim vilama i prostranim vinogradima, Mateo je ostao sam sa svojom čašom crnog vina i ženom za koju se zakleo da će je njegovati zauvijek. Te večeri, u povijesnom restoranu koji je bio popularan zbog svojih tamnih drvenih stolova i zidova prekrivenih starim slikama, smjestio se sam. Pred njim je bila dobro pripremljena riba i boca vina iz njegove osobne vinarije.
Ironija – vino koje je stvorio iz ljubavi sada mu je bilo jedino društvo koje mu je preostalo. Dok je lagano miješao čašu, nehotice je prstom prešao preko starog prstena u desnoj ruci. Bio je to obiteljski talisman – smaragd okružen malim dijamantima, dizajniran u 19. stoljeću za uglednu obitelj. Svijetu su bila poznata samo tri druga prstena. Jedna stvar koja je nedostajala u sukobu bio je njegov osobni mobitel, koji je ukraden desetljećima ranije. Osim toga, nedostajao je i jedan od njegovih osobnih predmeta. Namjeravao je njime zaprositi Elenu. I nikada ga nije skinuo. To je bio jedini dio nje koji je još uvijek imao konkretno postojanje. Dok je ozbiljno gledao u čašu, čuo je tih, ugodan glas koji je uslijedio: — Oprostite, gospodine, želite li još malo vina? Podigao je pogled. Pred njim je bila mlada konobarica stara oko 23 godine, s uredno svezanom kosom i pogledom koji je posjedovao tihu snagu ljudi koji su naravno naučili da svijet nije uvijek pravedan.
- Glas joj je bio istovremeno mek i snažan. — Vaše vino je iznimno, rekla je. — Podsjeća na noćne priče koje vinogradi pričaju navečer. Matteo se pretvarao da se smiješi, ali je i dalje imao blagi izraz nezadovoljstva. Nije očekivao poeziju osoblja restorana. — Rijetko tko tako raspravlja o vinu — odgovorio je. — Majka me poučila, — rekla je tihim glasom. — Posvetila se vinogradima kao mlada žena. Dosljedno je govorila da vino ima duh. Te su se riječi utisnule u Mateovo srce kao stariji poznati odlomak. Elena je dosljedno govorila o tome: kao da su vinogradi još uvijek živi, kao da svaka loza ima svoju individualnu povijest. Mlada dama je završila s točenjem vina, a zatim spustila bocu dok je promatrala njegovu ruku.
Sve je postalo nepomično. Smanjenje volumena vina, koje je izgledalo kao da ima krug u čaši, činilo se privremeno zamrznutim. Djevojčine su se oči povećale. Ispustila je tihi zvuk koji je jedva spriječio da zvuk bude glasniji. Taj prsten… šapnula je, kao da je vidjela utvaru. Identičan je majčinom. Mateo je osjetio kako mu se želudac steže, kao da je pao kamen. Njegov je glas postao istaknutiji, dramatičniji i neobičniji za njega samog: – Kako si to formulirao? Djevojčina je glava okretala, kao da se pokušava uvjeriti da ne fantazira. – Moja majka ima isti privjesak. Tvrdila je da ih u poznatom svijetu postoje samo tri. Jedan je nestao, jedan je ukraden, a jedan je smješten kod muškarca kojeg je voljela. Mateo više nije disao. – Kako se zove tvoja majka? — upitao je, jedva izgovarajući riječi.
Mlada djevojka pojela je knedlu. – Elena. Elena Duarte. Zvuk imena pokrenuo je 25 godina dugu introspekciju u njegovom srcu. Vjetar je odjednom postao hladniji. Svjetlo restorana činilo se intenzivnijim. Sve se počelo vrtjeti. “Elena… umrla je”, rekao je bez ikakvih emocija. Sudjelovao sam. Objasnili su mi… Prepoznao sam… “Moja majka je imala nesreću”, rekla je mlada djevojka, već su joj tekle suze. Objasnili su joj da je njezin zaručnik umro. Bila je hospitalizirana nekoliko tjedana. U komi. Kad se probudila, nikoga nije bilo. Otišla je, sama… sa mnom u utrobi. Mateo je osjetio kako pritisak flaširane vode utječe na njegove pokrete.
Sjeo je jer bi inače pao. Godinama je osjećao tugu, a ona radost. Vjerovao je da je sve konačno gotovo i da ona priprema doručak, pjeva uspavanke i odgaja dijete. Mlada djevojka skinula je lančić s vrata. Mali znak na njemu identičan njegovom osobnom znaku. „Čuvala ga je cijeli svoj život“, objasnio je. — Rekla je da je to muškarčeva odgovornost. Tišina. Teža od kamena. Vrlo slana. Matteo se digao na noge, glas mu je zvučao slabo: — Što tvoja majka sada radi? U Valenciji, mlada djevojka je jedva progovorila. Ja sam Clara.
Clara. Njegova kći. Krv. U njezinim očima vidio je Eleninu sjenu, njezin smijeh, njezinu zlobu i njezinu ljubav. Nakon toga, prvi put u 25 godina, Matteo je počeo plakati. Ne mirno, dostojanstveno, već izravno, iskreno i slično čovjeku kojem je suđeno da se otvori nakon pola života. Clara mu se približila, a zatim ju je zagrlio kao da mu se vratilo cijelo čovječanstvo. Te večeri, Barcelona se pojavila kao i uvijek, ali za tri osobe svijet se promijenio. Žena u Valenciji očekivala je telefonski poziv svoje kćeri, ali nije shvaćala da joj se davno izgubljena ljubav vratila nakon četvrt stoljeća.
Jedan muškarac koji je vjerovao da je s njim život završio, umjesto toga otkrio je da ga tek počinje živjeti. Jedna mlada dama koja je cijeli život imala polovicu majčinog srca konačno je pronašla drugu polovicu. Povremeno sudbina nije tiha. Ponekad se čini kao da gromobran zamjenjuje lampu u restoranu i otkriva prošlost koja nikada nije zaista umrla.
