U današnjoj priči možete saznati kako je jedan mali dječak svaki dan dolazio na isto mjesto u jednu popularnu kafeteriju ali je uviejk naručiovao samo vodu a iza toga se krila jedna cijela sudbina.
U malom kafiću u središnjem dijelu grada, svako jutro pojavljivao se mladić. Nije bio nimalo poseban, nikada nije stvarao buku niti tražio da ga se primijeti. Jednostavno bi ušao i sjeo za isti stol, tražeći čašu vode. Ništa više. Njegove velike, tragične oči bilježile su priče koje riječi ne bi mogle.
Zaposlenici su ga promatrali sa znatiželjom, pitali su se tko je on i kako je došao na svoju trenutnu poziciju, ali samo je jedna osoba smatrala da njegova šutnja ima značajan razlog. Bila je to konobarica Ana. Jednog dana namjeravala je usaditi tu tišinu. Kad se dječak smjestio za svoj stol, ponudila mu je topli tanjur za doručak.
Nije uspjela objasniti, nije postavila pitanja. Samo ga je stavila pred njega i, s osmijehom, tiho rekla: „Za prijatelje kuće.“ Od tog dana, svaki njegov dolazak bio je popraćen s više od obične čaše vode. Uvijek je slijedio topli obrok, što je pokazivalo pažnju i brigu. Dječak je stalno razgovarao. Samo bi kimnuo glavom u znak zahvalnosti i tiho otišao, ali ono što je imao u srcu bilo je važnije od hrane. Bio je to osjećaj da još uvijek postoje pojedinci spremni podijeliti.
- Prošlo je nekoliko tjedana u ovoj tihoj ceremoniji, a onda se dogodilo nešto izvanredno jednog jutra koje nitko nije očekivao. Dječak se nije pojavio. Ana je s nestrpljivim iščekivanjem pogledala prema ulazu, ali umjesto poznatog profila, četiri crna vozila dovezla su se do kantine ispred nje. Ušle su trupe vojnika. Jedan od njih pozdravio je Anu i dao joj omotnicu. Pismo koje je pronašla u sebi slomilo joj je duh. Napisao ga je dječakov otac.
Natpis pisma: “Draga, ja sam otac mladića koji te je prije posjetio.” Ako ovo čitaš, to implicira da sam napustio teren. Cijenim što si mom sinu pružio razlog da vjeruje u čovječanstvo. „Tvoj jutarnji pozdrav i osmijeh bili su mu zraka svjetla u mraku.“ Ana je dugo držala papir u ruci, ne mogavši zadržati suze. Tog jutra, atmosfera u kantini bila je mirnija nego ikad prije, miris kave miješao se s tugom koja je prožimala prostor.
Slične priče poput ove pokazuju univerzalnu istinu: što si dobrotvorniji, to su tvoji postupci značajniji. Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo dokumentirao je da male geste odanosti i brige često imaju najveći utjecaj na djecu osoba bez roditeljske skrbi. Stručnjaci sugeriraju da djeca možda neće puno izraziti, ali će osjetiti svaki postupak i zauvijek ga pamtiti. Ana nije bila svjesna činjenice da će njezin tanjur doručka promijeniti tijek nečijeg života.
Nekoliko tjedana nakon tog događaja primljena je još jedna poruka. Ovaj put poruka je bila od čovjeka koji će postati dječakov novi skrbnik – očevog prijatelja iz Drugog svjetskog rata. Rekao je Ani da je dječak pronašao novi dom i da je sada siguran. U pismu je napisala: „Kaže da gleda svoju dnevnu čašu vode i misli na tebe.“ Ana je prepoznala te… riječi i briznula u plač. Shvatila je da njezin malindakan nije bio uzaludan. Dala je dječaku nadu, a on ju je ponio sa sobom u svoj novi život. Ove priče imaju značajnu vrijednost za društvo.
Istraživanje koje je proveo UNICEF u Bosni i Hercegovini pokazuje da djeca koja su iskusila rat, gubitak ili siromaštvo imaju veću sposobnost podnijeti traumu kroz male geste pomoći. Stručnjaci tvrde da osmijeh, topli obrok ili lijepa riječ mogu utjecati na razliku između djeteta koje odustaje i onog koje nastavlja vjerovati. Ana je bila uzor koji pokazuje da svaka osoba, bez obzira na svoje talente, može promijeniti svijet nekog drugog. Vrijeme je prolazilo, ali za Anu je svaka prazna stolica u restoranu bila razlog za zabrinutost. Sjećala se dječakovih očiju, njegovog nedostatka riječi i malog kucanja glavom koji je izražavao zahvalnost.
Nije bila svjesna njegove trenutne lokacije, načina na koji mu se život odvija, ali jedno je bilo sigurno: hrana na njezinom tanjuru bila je više od same hrane. To je bio put do vjere u druge. Ova pripovijest pokazuje da gostoprimstvo ne ovisi o bogatstvu ili posebnim talentima – dovoljan je otvoren duh.
