U nekim porodicama roditelji nikako ne mogu da se pomire sa izborom bračnog partnera svoje djece pa se onda osvećuju na razne načine a ponekad njihovi postupci prelaze sve granice.
Vratila sam se ranije nego što sam očekivala – i sastanak koji sam imala bio je toliko poseban da sam ostala bez daha. Moja devetogodišnja kći brinula se o sebi u kuhinji, s krpom u ruci, brisala je pod kao da joj ostatak života ovisi o tome. Odmah sam shvatila da nešto nije u redu jer nikada ne održava istu razinu čistoće, niti bi to učinila bez mog pristanka. Gledala me ogromnim očima, rekla je, kažnjena je jer je navodno prolila sok. Nakon toga sam saznala za gori događaj: dok je čistila kaznu koju nije zaslužila, moji svekrva i ja odveli smo našu “pravu” kćer u zabavni park.
Ostavili su moje dijete samo u kući, kao da ne postoji, kao da nije dio obitelji. Sjela sam pored nje, zagrlila je i osjetila sam tihu, opasnu sklonost kako raste u mojim grudima. Očekivala sam da će ovo i dalje biti bezopasna situacija – ovo je prešlo sve granice. Promatrala sam sat i procijenila koliko će mu trebati da se vrati, vedra i vesela, vjerujući da ništa neće biti primijećeno. Međutim, nisu bili svjesni što će se dogoditi kad su provirili kroz prozor. Odlučila sam im pokazati nešto što neće zaboraviti i oduzeti im privilegiju koju su smatrali uobičajenom pojavom.
Kad je moja kći sjela za stol, još uvijek držeći stolnjak u svojoj maloj ruci, primijetila sam kako joj se ramena ponavljaju svaki put kad bih je pitala za nju, u tom trenutku shvatila sam koliko je dugo bila sama i koliko joj je bilo teško pokušati sve učiniti kako su rekli kako bi izbjegla grdnju. Pokušala sam je smiriti, ali što sam je više slušala kako opisuje događaje koji su se dogodili, to mi se brže ubrzavao puls. U njezinom tonu nije bilo ni traga djetinjaste nepromišljenosti, umjesto toga, bio je samo strah da će ponovno pogriješiti i ponovno biti ostavljena. Sjeo sam pored nje i skupio joj kosu u punđu, rekao sam joj da ću sada biti ovdje i da je nitko više ne smije ostavljati samu u kući, pogotovo ne kao kaznu za navodni zločin.
- Pogledala me s velikim optimizmom, što je povećalo bol moje situacije više od bilo koje druge kazne koju su mi izrekli moji bivši supružnici “roditelji”. Očekivao sam da dijete neće lagati kada se toga boji, a pogotovo ne moje dijete, koje je posjedovalo nježan, tih duh. Objasnila mi je da su joj rekli da mora sve održavati jer je bila nemarna, a zatim su otišli u zabavni park s djetetom moje pokćerke, kao da su potpuno tipični. Promatrao sam praznu kuhinju i pokušavao shvatiti kako itko može pomisliti ostaviti djevojčicu od devet godina samu nekoliko sati. Svaka sekunda njezina opisa bila je poput udarca koji me natjerao da preispitam što sam si dopustio zbog harmonije.
Tada sam shvatila da moj problem nije bio isključivo utemeljen na činjenici da su je kaznili, već i na samoj vrijednosti kazne, koja se sastoji od svih godina zlostavljanja koje sam doživjela kao rezultat braka njihovog sina sa mnom. Stalno su razlikovali moje i njihove stvari, ono što su preferirali i ono što je bilo nužno, moje dijete su smatrali teretom. To je bio trenutak kada sam donijela odluku da se to ne smije ignorirati i da je vrijeme da im prestanem davati priliku da imaju bilo kakvu ulogu u mom životu. Kad sam čula kako se ključ okreće u bravi, polako sam ustala ne želeći stvarati scenu, već sam namjeravala jednom zauvijek prekinuti njihovo ponašanje. Moje dijete je sjedilo pored mene, s malo nervoze, ali osjetila sam kako mu ruka steže ruku, kao da se nada da ću je braniti.
Nisam namjeravala vikati, ali sam im namjeravala jasno dati do znanja da nisu u pravu. Čim su stigli, promatrao sam ih kako uzimaju torbe iz inventara tematskog parka, njihova “prava” baka je šetala oko njih sa kuglastim balonom. Pogledali su me iznenađeno, jer nisu mislili da ću stići tako rano, a zatim su s prezirom pogledali moju kćer, kao da su tek tada prepoznali da je prisutna. Moj svekar se pretvarao da se smiješi dok je prikrivao svoju nelagodu. Nismo shvatili da ćete stići rano, rekao je, kao da je to razlog da se dijete ostavi samo. Njegova supruga je rekla da je “prolila malu količinu” nečega i da je to samo “blaga kazna”. Način na koji je rekla “malo” pogodio me je u želudac, jer to nije ime djeteta, već način da se omalovaži. Nisam htio dugo raspravljati s njima.
Postavio sam samo jedno pitanje koje je odmah uklonilo sva njihova lica: biste li vi ili ona učinili isto? Oboje su pokazali na svoje dijete, koje je sada lizalo sladoled ne shvaćajući što se događa. Njih dvoje su se pogledali, prvi put bez prethodnog planiranja odgovora, jer su shvatili da je istina da nikada neće ostaviti je samu više od minute, a kamoli nekoliko sati. Promatrala sam kako im se izrazi lica mijenjaju kad su shvatili da više nemam tihi status quo mirnog doma. Tihim sam im glasom objasnila da njihova odluka da odvoje djecu i naprave razliku među njima nije samo odvratna, već i opasna, jer bi moje dijete moglo biti ozlijeđeno, uplašeno ili bi se moglo dogoditi nešto drugo što nitko ne bi mogao ispraviti. Njihov nedostatak riječi bio je čujniji od bilo koje druge izjave.
Nakon toga, objasnila sam im što me dugo mučilo, ali što je sada iz mene izašlo bez ikakvog traga drhtanja: “Moje dijete više nikada neće biti povjereno vama. Današnji početak: ne očekujte da ćete biti dio njezina života prije nego što naučite što znači biti poštovan. Moje dijete me gledalo sa strahopoštovanjem, kao da je prvi put susrelo nekoga tko se žestoko borio za nju, to je podiglo temperaturu moje ljubavi više od bilo koje druge pobjede u mom životu. Moja svekrva pokušala se ispričati, ali ja sam samo rekla: “Dovoljno je. Objasnila sam što sam imala.” I prvi put nakon godina, bili su mirni. Kad su počeli odlaziti iz kuće, primijetila sam da sa sobom imaju torbe koje su kupili za drugu unuku, a moja je bila pokraj njih, čas smirena, čas moćnija. Prišla sam joj i rekla: Nikada nisi izgubila ništa od svoje vrijednosti.
Nedavno si imala pogrešne ljude oko sebe. Zalupila sam vrata za njima nakon sporog procesa kojem je nedostajalo strasti, nedostajala je tjeskoba, i jednostavno sam se osjećala kao da sam postigla nešto što je trebalo biti postignuto davno. Moje dijete je počelo pričati o tome što želi postići do kraja dana, glas joj je još uvijek posjedovao onu toplinu za koju sam vjerovala da joj je oduzeta. Tada sam shvatila da je moja odluka bila sasvim primjerena, unatoč potencijalnoj šteti koju bi im prouzročila. Te večeri smo pekli palačinke i gledali crtić, dok je ona povremeno odbacivala kauč kao da je konačno sposobna biti dijete.
Mirna pobjeda me obuzela, ne njih, već svih strahova koje sam godinama potiskivala. Najljepši događaj bio je kada je drijemala pored mene, sa mnom, u mirnom, sigurnom i voljenom stanju. Očekivala sam da život više nikada neće biti isti, ali sam također očekivala da ovo neće biti dan kada će moja obitelj oslabiti, već da će to biti dan kada ćemo oboje postati jači nego ikad prije.
