Biti roditelj jedna je od najtežih ali i najljepših uloga koju čovjek može da stekne. Iako je najljepša, nosi dosta poteškoća pogotovo tokom djetetovog odrastanja kada je još skroz ovisno o Vama.
Roditeljstvo je složen zadatak koji je obično pun dvosmislenosti i straha. Ova priča usredotočuje se na majku koja je svjedočila teškim situacijama u životu svoje kćeri, vanjskim silama koje su sugerirale da je njezina kći autistična. Dublje… Međutim, sa strašću i predanošću, stekla je spoznaju da je to nešto sasvim drugo.
Pročitajte o njezinom putovanju, otkriću i uspjesima skrivenim tišinom, kao i o vrijednosti podrške i razumijevanja u roditeljstvu. Sve je počelo rođenjem posebne djevojčice koja je tada imala gotovo 6 godina. Njezin mlađi brat rođen je 6,5 godina kasnije. Od najranijih dana majka je shvaćala da je njezina kći drugačija od druge djece. Njezine plave oči proizvodile su izvanredan sjaj, unatoč nedostatku energije. Međutim, ispod radosti, majka je uspjela uočiti dublju tajnu.
Dok su svi oko nje pretpostavljali da se jednostavno zabavlja vozeći se autobusom, osjećala je dubok strah i nedostatak sigurnosti koji su preuzeli svaki aspekt njihovog života kao grupe. Ovi rani pokazatelji predviđali su probleme koji su pred njom. Kada je djevojčica navršila dvije godine, počele su se događati promjene koje su zabrinjavale njezinu majku. Djevojčica se osamila, a komunikacija s drugima sve je rjeđa.
- Česti vriskovi i plač postali su uobičajeni, što je majku navelo na frustraciju i traženje informacija. U tom trenutku, mnogi roditelji i stručnjaci vjerovali su da su ti simptomi pokazatelji autizma. Međutim, njezin unutarnji glas pjevao je drugačiji odlomak. Mislila je da njezina kći vodi razgovor sama sa sobom jer nije mogla sudjelovati u njemu ili se bojala sudjelovanja. Ovaj spor između intuicije i društvenih predrasuda povećao je složenost. Majka je morala donijeti tešku odluku: ne odustati.
Njezina strastvena želja da zaštiti svoju kćer potaknula ju je da posveti istraživanje svojoj ulozi roditelja i zagovornika njezina prava na znanje. Na kraju je sudjelovala u nekoliko dijagnostičkih postupaka, uključujući psihoterapiju, logopedsku terapiju i terapiju, a svi su imali za cilj otkriti stvarni uzrok problema. Drugi su potvrdili da je njezina kći autistična, ali joj je i dalje nedostajalo vjere. Njezina upornost postala je izvor inspiracije za druge koji su imali slične probleme.
Ispitivala ju je, proučavala alternativne metode liječenja i sudjelovala u grupama podrške koje su olakšavale povezivanje s drugim roditeljima koji su proživljavali isto. Nakon opsežnog istraživanja i napornog rada, konačno je došla do značajnog otkrića: autizam njezine kćeri nije bio težak, već selektivan. Ovo stanje karakterizira sposobnost govora u sigurnim okruženjima, ali kada je pod stresom ili okružena drugima, osoba ne može govoriti.
Uspjela je zaključiti da je njezina kći prošla kroz emocionalnu traumu u vrtiću, da je učiteljica tamo bila nepoštovana prema njoj, što je imalo dubok utjecaj na nju. To je razumijevanje dovelo do toga da majka shvati da se ne radi o nemogućem, već o strahu. Ovo otkriće promijenilo je njihov odnos, ali im je i dalo priliku da ponovno komuniciraju i rastu. Ovo otkriće potaknulo je promjenu fokusa.
Umjesto da se povuče, majka je preuzela tu ulogu. Posvetila je svoju kćer terapiji, ljubavi i stabilnosti, a istovremeno joj je pružila prostor za ponovno pronalaženje. Njihove svakodnevne aktivnosti karakterizirale su zajedničke odgovornosti koje su olakšavale komunikaciju i povjerenje. Navika učenja kroz igru, čitanje knjiga i kreativne projekte postala je dio njihove svakodnevne rutine.
Kroz rekreaciju, djevojčica je ponovno počela govoriti, a svaki napredak koji je postigla bio je značajno slavlje. Količina vremena provedenog zajedno, bilo na izletima u prirodu ili kreativnim pothvatima, postala joj je značajna zbog emocionalnog utjecaja koji je imala na nju. Uz pomoć stručnjaka, majka je naučila kako stvoriti siguran prostor koji će omogućiti njihovoj kćeri da se izrazi. Ova priča pokazuje vrijednost majčinog instinkta i želje za pronalaženjem istine.
U svijetu koji je često plitak i unaprijed određen, važno je da roditelji ne napuste svoje dijete i da vjeruju u njegovu jedinstvenost. Ova majka pokazuje da su odanost i ljubav ključni za prevladavanje prepreka. Njena borba pokazuje osobnu prirodu svake dijagnoze i potrebu za sveobuhvatnim razumijevanjem djetetovih potreba. Roditelji bi trebali sudjelovati u istraživanju i razumijevanju svoje djece, koristeći sve dostupne resurse kako bi pružili najveću moguću pomoć.
U konačnici, priča jedne majke o njezinoj kćeri opisuje zajedničku borbu s kojom će se susresti mnogi roditelji. Njihova iskustva pokazuju da je ključno slušati sebe, osloniti se na svoju intuiciju i izbjegavati vanjske sile koje utječu na našu percepciju. U društvu punom predrasuda, ljubav i strpljenje i dalje su najvažniji resursi u potrazi za radošću i zdravljem naše djece. U konačnici, svaki roditelj trebao bi prepoznati da nije sam, da postoje zajednice i resursi koji su mu spremni pomoći te da prava snaga proizlazi iz ljubavi, razumijevanja i želje za prevladavanjem povezanih poteškoća s roditeljstvom.
