U današnjem članku donosi se potresna ispovijest jedne majke koja je izgubila sve zbog odluke koja joj se tada činila kao najbolja za njeno dijete.
- Vođena savjetima okoline, uvjerena da postupa ispravno, odlučila je da svoju bebu stavi da spava kraj sebe. Vjerovala je da je to prirodan i siguran izbor, naročito jer je dojila, nije bila pod dejstvom lijekova ili alkohola, nije pušila, nije imala višak kilograma i spavala je na čvrstom madracu uz minimalne jastuke i laganu posteljinu. Ipak, koliko god uvjeti izgledali idealni, jedan trenutak nepažnje bio je dovoljan da se dogodi tragedija.
Majka priznaje da je bila zatrpana savjetima: da je okrutno ostaviti bebu samu da plače u krevetiću, da su u nekim kulturama bebe uvijek spavale s roditeljima, da dijeljenje kreveta čak smanjuje rizik od sindroma iznenadne smrti novorođenčadi, jer beba oponaša mamin ritam disanja. Rečeno joj je i da je opasnije ne dijeliti krevet, jer bi umorna majka mogla zaspati na neprimjerenom mjestu dok doji. No, u svim tim riječima podrške nije bilo dovoljno prostora za stvarnu opasnost koja se može kriti iza jednog pogrešnog poteza.
Većina majki, kaže, ne zna da se beba može ugušiti pod dojkom. Mnoge nisu svjesne da i najmanji propust, poput premora, promjene položaja tijela ili klizanja pokrivača, može imati kobne posljedice. Bebino gušenje je tiho, a njeno tijelo bespomoćno. Ona, njen partner, pa čak i druga djeca – svi su potencijalna prijetnja dok nesvjesno spavaju.
Ova majka sve to zna jer se dogodilo njoj. Nakon iscrpljujućeg dana, dok se brinula za dvoje starije djece koja su bila bolesna, odlučila je jednu noć prespavati s bebom na krevetu, uvjerena da neće biti posljedica. Samo još jedna noć, govorila je sebi. Bila je preumorna da pripremi bebinu sobu, a socijalni radnik koji ju je već upozorio na pravila sigurnog spavanja, dolazio je tek sutra. I tako je legla, stavila bebu na dojku i zaspala.
- Kada se probudila, zatekla je krv na majici – krv koja je dolazila iz bebinog nosa. U tom trenu znala je da nešto nije u redu. Pokušaji da je razbudi, da joj promijeni pelenu, nisu urodili plodom. Beba je bila beživotna, kao krpena lutka. Panika, suze, krikovi, dolazak supruga, poziv hitnoj pomoći, pokušaji reanimacije, dolazak bolničara, pa odlazak u policijsku stanicu, ispitivanje, oduzimanje majice kao dokaza – sve je prošla. I na kraju – saznanje da njena beba nije preživjela.
Taj tragični trenutak promijenio joj je život. Više nije u braku. Njeno dvoje starije djece je oduzeto i dato na usvajanje. Sve je izgubila. Kaže da nije slušala upozorenja, da je ignorirala savjete medicinskog osoblja, da je vjerovala majkama s interneta. Mislila je da radi ono što je najbolje za njeno dijete.
Njena priča nije ispričana da bi se osuđivale druge majke, već da bi ih upozorila. Da bi jedna beba više bila spašena. Apelira na svaku majku koja ovo čita da razmisli – da li je spremna preuzeti rizik, jer čak i najmanja šansa može biti pogubna. Da li zaista misli da može nadmudriti statistiku? Da li je spremna živjeti s trajnim osjećajem krivnje i gubitka?
Na kraju, ova majka poručuje samo jedno – voljela bi da nije preuzela taj rizik. Voljela bi da je poslušala. I sada moli druge da poslušaju nju – da Abina smrt ne bude uzaludna
