Dosta mladih bračnih parova posebno kod nas na Balkanu živi u zajednici sa roditeljima jer ne mogu sebi priuštiti vladtiti dom. Odnos oizmeđu snahe i svekrve u tim slučajevima može biti komplikovan.
Godinama sam živjela sa svojom svekrvom koja mi ne bi oprostila što nisam mogla imati dijete. Svaki dan me uporno podsjećala na moj status i teret suhe grane, unatoč mom poslu koji je uključivao pospanost tijekom dana. Pravila sam se da plačem i molim se da će vrijeme promijeniti njezin, ako ne i cijeli njezin život. Sve se tada okrenulo naopačke. Moćna žena koja me vukla prema krevetu pala je u njega, nepomična i teška, a kuća je odjednom postala prazna.
Njezine kćeri rijetko su bile prisutne, pa sam stoga bila jedina osoba koja je posjećivala sobu. Dok sam je promatrala kako bespomoćno leži i oslanja se na moju ruku, shvatila sam da moram donijeti odluku koju nitko u selu neće razumjeti. Ono što sam tada odabrala promijenilo je sve i dovelo do toga da ljudi utihnu. Kad su svi otišli, ostala sam sama s njom i nedostatkom zvuka koji je ispunjavao kuću. Disanje joj je bilo teško, a pogled dalek i bez sjaja, kao da prvi put svjedoči svijetu bez moći. Kretala se nepomično, žena koja je prije imala svu kontrolu nad svime.
U tom trenutku nisam doživjela nikakav uspjeh, samo čudno opuštanje. Prve večeri sjedila sam kraj njezina kreveta i čula svaki njezin uzdah. Mogla bih otići, nitko me ne bi smatrao krivim, svi bi me razumjeli. Ali nešto u meni sprječava me da okrenem leđa. Očekivala sam da će to biti izdaja mene samog, a ne nje. Počela sam se brinuti o njoj kao da je malo dijete. Namakala sam je u kadi, hranila žlicom i presvlačila joj odjeću bez riječi ili prigovora. Njezine osobne kćeri obično su pratila kratka razdoblja neaktivnosti, što je tražilo izlaz. Izdržavala sam, dan za danom.
- Bilo je slučajeva kada bi me grdila iz kreveta. Slaba, ali još uvijek primjetna na jeziku, izgovarala bi stare riječi koje su se činile kao da se štite od istine. Svaka od njih me povrijedila, ali sam šutjela. Nisam htjela da mi mržnja bude vodič, jer sam je previše iskusila. Noći su bile najteže. Kuća je imala mučan miris i puno vlage, sjela sam u krevetu, iscrpljena od napora. Pitala sam se je li Bog svjedočio svemu tome i ima li to ikakvo značenje. Nedostajao mi je odgovor, ali sam ipak nastavila. Godine su bile trome u usporedbi s prošlošću.
Tijelo joj je postalo tromo, a glas joj se smanjio. Počela me promatrati drugačije, iz šire perspektive, kao da pokušava pronaći nešto u meni što prije nije primijetila. Više nije imala nikakvu moć u tim očima. Jedne večeri stavila je ruku na moje rame. Prsti su joj bili hladni i nisu se mogli pomaknuti, ali stisak joj je i dalje bio iznenađujuće snažan. Pitala me zašto sam ostala dok su svi ostali otišli. Nisam znala kako da joj kažem odgovor koji nije bio u njoj, već u meni. Rekla sam joj da to ne mogu drugačije. Da ću biti izgubljena ako uzvratim pogled, iako mi je išta učinila. Suze su joj prvi put procurile kroz oči bez bijesa. Nakon toga, shvatio sam da se nešto u njoj lomi.
Od tog dana nadalje, više mi se nije rugala. Počela mi se obraćati nježnije, ponekad s određenom dozom poštovanja. Tražila bi me kad bih izlazio iz sobe. Činilo se kao da je tek tada shvatila koga je zapravo napustila. Njezine kćeri su se smanjile u učestalosti i broju. Izgovarale su se obvezama, poslom i životom u gradu. Ona bi se samo usredotočila na njih, ne spominjući ih ponovno. Sjeo sam pokraj nje i uzeo je za ruku. Tri godine sam joj bio sve. Njezine noge, ruke i glas posvećeni su svijetu. Nisam tražio zahvalnost niti oprost. Postigao sam ono što sam smatrao prikladnim, unatoč tome što me nitko nije gledao. Posjedovala je neobičnu smirenost na samrtnoj postelji.
Disanje joj je bilo ograničeno, ali pogled joj je bio usredotočen. Pitala me hoću li joj se moći približiti i postaviti svoj nagnuti položaj što je moguće bliže. Predvidio sam zaključak. Nakon toga, izgovorila je riječi koje nikada neću zaboraviti. Izjavila je da nisam sterilan, već da sam se ponovno vezao za nju. Glas joj je bio neodlučan, ali značenje je bilo očito. U tom trenutku, sve rane su zacijelile. Plakao sam jer nisam osjećao bol, ali sam također osjetio olakšanje.
Osjećao sam se kao da je sav pritisak koji sam godinama vršio na sebe oslobođen. Nisam tražio tu kaznu, ali mi je promijenila život. Doživio sam utjehu koju prije nisam poznavao. Kad je umrla, selo je raspravljalo. Ljudi su pričali o tome tko ostaje, a tko pobjegne. Njezine kćeri su me smatrale drugačijom, a one su mene smatrale drugačije. Nisam imao trijumfa, već sam umjesto toga iskusio spokojan stupanj dostojanstva. Danas razumijem da osveta nije potrebna da bi se uzrokovala bol. Može biti tiha, dosljedna i snažnija od bilo kojeg opisa. Ljubav koju sam odabrao navela je ljude da vjeruju da vrijednost koju posjeduju dolazi iz krvi ili porođaja. I konačno sam shvatio da nisam suha grana, već korijen.
